Tragate li za srećom? Ako se pitate kako biti sretan filozofska promišljanja daju malo dublji odgovor na ovo pitanje staro stoljećima. Odgovore smo izvukli iz knjige “O sreći: filozofsko putovanje” Frederica Lenoira.
“Veliko je i slavno čovjekovo remek-djelo znati živjeti onako kako treba”
Montaigne
Je li potraga za srećom uzaludna, pita se Lenoir. S obzirom na to da čovjek može postati sretniji razmišljajući o svojem životu, radeći na sebi ili učeći kako da učini razumniji izbor, on tvrdi da nije. No postoji li neka univerzalna formula za sreću? Ono što nas čini sretnima, na kraju krajeva, za svakog je individualno.
Što je uopće sreća? Lenoir sreću ne definira kao ugodne trenutke jer, kazuje on, takvi su trenuci previše nestalni i često vode do neugode. Primjerice, popijemo li koju čašicu previše u tom trenutku osjećamo ugodu, no dan poslije to se pretvara u neugodu. Upravo je to razlog radi kojeg znanstvenici sreću nikad ne definiraju kao sreću, već ju nazivaju “subjektivna dobrobit”.
Lenoir sreću definira prije kao pronalazak ravnoteže između vlastitih različitih stremljenja, stalnosti u svojim osjećajima, emocijama – možda prije kao osjećaj zadovoljstva u određenim područjima vlastitog života – afektivnom, profesionalnom, društvenom, duhovnom. Sreća bi dakle bila odgovor na pitanje: koliko je u cjelini naše zadovoljstvo životom?
Lenoir se osvrće na poimanje sreće pojedinih filozofa. Za Sokrata, sreća je tek sekundarna, dok je na prvom mjestu moral. Za njega potpuna sreća na zemlji ne postoji, ona je tek puki ideal. Štoviše, prema pojmu sreće Sokrat je nepovjerljiv te radije govori o “dobrom” životu, utemeljenom na vrijednostima poput dobrog, lijepog i pravednog. Sreću vidi kao življenje navedenih vrijednosti. Kako to izgleda u praksi, Sokrat je pokazao i primjerom vlastitog života, kad se ipak podvrgnuo zakonima koji su ga nepravedno optužili – smatrajući kako se svaki građanin treba podvrgnuti volji Grada. “U ime vlastitih vrijednosti odriče se Sokrat i sreće i života”, kazuje Lenoir i time pokazuje koliko su vrijednosti za njega bitne.
Za Aristotela sreća se može postići kroz traganje za maksimalnim užitkom, ali uz maksimalno oslanjanje na razum. Drugim riječima – to znači svojevrsnu umjerenost, dodavanje zdravog razuma najvećim užicima u kojima osobno uživamo te njihovo razumno raspoređivanje. Epikur također vidi umjerenost kao izvor sreće. No on smatra i da je za sreću potrebno otkloniti dva najveća straha: strah od bogova i strah od smrti. Iskustvo pokazuje, smatra Epikur, da ovi prvi nemaju nikakvog utjecaja na ljudski život, dok je strah od smrti besmislen. Naime, dok smo živi ne znamo kako je to biti mrtav, a kad umremo više neće postojati naše pojedinačno “ja” koje će osjećati da nas nema. Prema Epikuru, uz odbacivanje ovih strahova, put prema sreći je etika umjerenosti – umjerenost u svemu što činimo te stremljenje prema ugodi na taj način.
Prema Schopenhaueru, naša nas unutarnja priroda predisponira na to da budemo sretni ili nesretni. Što nam onda preostaje? Naučiti se samospoznaji, smatra Schopenhauer – kako bismo što više živjeli životom koji odgovara našoj prirodi. Lenoir ovo kritički promišlja te se samo djelomično slaže s mišljenjem Schopenahuera, no daje upute kako iskoristiti Schopenhaureovu pomalo turobnu poziciju za poboljšanje vlastitog života. Naime, ako nas unutarnji stav predisponira na sreću ili nesreću, tada promjenom unutarnjeg stava možemo postati sretniji. Ovakva je vrsta razmišljanja blizu zen praksi. Lenoir dijeli i vlastito iskustvo:
“Ono što mi je omogućilo da tijekom godina budem sve sretniji nije toliko društveni ili materijalni uspjeh – iako je i on možda pridonio tomu – koliko unutarnji rad koji mi je omogućio da sam sebe poboljšam, da zaliječim rane iz prošlosti, da preoblikujem ili prevladam uvjerenja zbog kojih sam bio nesretan, ali i sam sebi odobrim pravo da se u potpunosti ostvarim na osobnome i društvenome planu, pravu koje sam sebi dugo uskraćivao.”
Drugim riječima, sreća je stvar koja nije pod utjecajem sudbine, već djelomično ovisi i o vlastitom stavu. Prema prof. Sonji Lyubomirsky, voditeljici Odsjeka za psihologiju na Sveučilištu u Riversideu u Kaoliforniji, sposobnost za sreću, koja ovisi o pojedinčevu senzibilitetu (genetskim odrednicama), procjenjuje se na ca. 50%, sposobnost koja je ishod životnih pokvira i izvanjskih utjecaja na 10%- a nama ostaje 40% za vlastite napore u njezinom ostvarenju. Zvuči mnogo ili malo, ovisi kako se prema tome postavite. Kao i sama sreća.
No područje na kojem doista možemo ostvariti tih 40% jest vlastiti stav – kao što spominje budistička praksa – zamjenom mentalnih obrazaca razmišljanja koji nam štete onima koji nam koriste. Ili pak dodavanjem određenog stava- tako da svom životu damo određeni smisao, kaže Lenoir. Primjer takve filozofije i za Lenoira je Viktor Frankl, kojega smo na ovoj web stranici već mnogo puta spominjali. Također spominje i neke druge načine za postizanje sreće, no svi vode do jednog zaključka.
Na kraju krajeva, zaključuje Lenoir, sreća leži u nama. Osjećaj sreće proizlazi iz uma. Za primjer Lenoir navodi svog prijatelja Alexandrea Jolliena, koji je zbog teškog fizičkog hendikepa prikovan za krevet od rođenja. No ipak, unatoč trenucima sumnje i patnje, on svoju radost za životom iskazuje kroz pisanje knjiga. Lenoir spominje i primjer mlade Židovke Etty Hillesum , koja je ubijena u Auschwitzu u dobi od dvadeset i devet godina. No ni ovo kod nje ne ubija ljubav prema životu, pa tako prijateljima šalje pismo u kojem piše:
“Kada imate unutarnji život, bez ikakve je dvojbe malo važno na kojoj se strani ograde nalazite.”
I to je odgovor na pitanje kako biti sretan. Preusmjeriti svoju sreću od ovisnosti o vanjskim okolnostima na unutarnji stav koji je uzrokuje. Kao što i Viktor Frankl kaže, “čovjeku se može oduzeti sve osim jedne stvari – da izabere svoj stav u bilo kojem setu okolnosti.” Jer jednom kad čovjek nauči kako biti sretan, kao što pokazuju ovi primjeri ljudi u takvim situacijama – bit će sretan posvuda.
Izvor članka i citata: Lenoir, Frederic. O sreći: filozofsko putovanje. TimPress. Zagreb, 2015.