Pitate li se kad koji je smisao vašeg života? Ako ne znamo otkuda krenuti, potraga za smislom može biti naporna. U tome pomaže terapija koja se bavi smislom – logoterapija.
Austrijski psihijatar Viktor Frankl primijetio je sredinom dvadesetog stoljeća da mnogi njegovi klijenti pate od egzistencijalnog vakuma; od osjećaja unutarnje praznine, od nedostatka bilo kakvog smisla u vlastitim životima. Možemo reći da je takav osjećaj i danas raširen. Zašto je to tako pročitajte ovdje. U ovom ćemo se pak članku baviti pitanjem nadilaženja tog osjećaja ili potragom za smislom na način na koji se njime bavi logoterapija.
Potraga za smislom upravo je ono čime se bavi logoterapija, koju je razvio Viktor Frankl kao svojevrsnu ostavštinu svojih iskustava iz koncentracijskog logora. Riječ logoterapija dolazi od grčke riječi logos, što znači smisao. Frankl u svojoj knjizi spominje kako je upravo logos nešto što čovjeku može dati snage da izdrži i nadljudske patnje jer „logos je dublji i od logike“.
Logoterapija smatra da pronalazak smisla u nekoj situaciji najbolje može čovjeku omogućiti da preživi bilo kakve okolnosti, pa i one najgore kakve je proživio sam Frankl, poput života u koncentracijskom logoru. Potraga za smislom u tom se kontekstu može činiti suvišnom, no upravo je taj trenutak ono gdje nastupa logoterapija.
U logoterapiji se smatra da je izvor mnogih ljudskih problema egzistencijalna frustracija, drugim riječima nedostatak smisla u trenutnim okolnostima nečijeg života. Zato se osobu upućuje na pronalazak smisla, s fokusom na budućnost.
Viktor Frankl preživio je koncentracijski logor upravo zahvaljujući toj misli vodilji. U koncentracijskom logoru oduzet mu je bitan rukopis koji je htio objaviti. On je svoj smisao pronašao u ideji da ponovo napiše taj tekst. To mu je dalo snage da izdrži sve patnje u tim, krajnje ekstremnim, životnim uvjetima.
Čak i u trenucima kad je ležao bolestan pod temperaturom u hladnim i vlažnim barakama koncentracijskog logora, piskaranje malih dijelova tog budućeg teksta na komadiće papire pomoglo mu je da preživi. Drugim riječima, ono što čovjeku daje psihološku snagu jest njegovom voljom odabran vrijedan cilj ili zadatak.
Taj individualni smisao nije lako odrediti, upozorava Frankl. On može varirati ovisno o fazi nečijeg života, nekad čak i ovisno o danu. On nije neka apstrakcija, već je stvarni zadatak koji netko treba obaviti. On je jedinstven za svakoga i ovisi o konkretnim okolnostima života i situacije u kojoj se netko trenutno nalazi.
Pitanje o smislu bi se zapravo trebalo okrenuti, kaže Frankl, i ne pitati koji je smisao nečijeg života, nego prepoznati da smo mi ti koje se pita koji je smisao našeg. „Drugim riječima, svakog čovjeka pita život, i on mu može odgovoriti odgovarajući za svoj vlastiti život; životu može odgovoriti samo tako da bude odgovoran. Dakle, logoterapija u odgovornosti vidi samu esenciju ljudske egzistencije.“
No odgovornost prema kome ili čemu ostavljena je na izbor osobi, ona mora sama donijetu tu odluku. Upravo stoga logoterapija ne nameće vrijednosne prosudbe osobi; osoba mora sama do njih doći. Frankl ulogu logoterapeuta izjednačuje s onom oftalmologa; njegova uloga leži u proširenju vizualnog polja osobe tako da joj se omogući da vidi horizont potencijalnih značenja…
Nastavak pročitajte ovdje