Priča o zlostavljanju je mnogo kompleksnija nego što ju se obično predstavlja u medijima.
Klasični zlostavljač u medijima se obično prikazuje kao usamljenik, propalitet, osoba bez socijalnih vještina i koja dolazi iz visoko disfunkcionalne obitelji. Slično, zlostavljačko ponašanje često se definira kao nasilno, fizički agresivno i otvoreno zastršujuće. Dok je to istina kod nekih zlostavljača, definitivno nije kod svih. Ipak, mnogo pažnje se posvećuje prikazivanju zlostavljača kao što smo ga ovdje opisali. Dakle, ne želim osporiti činjenicu da zlostavljači koji odgovaraju ovom profilu nisu opasni, mogu napraviti ozbiljnu fizičku i psihičku štetu i treba ih identificirati. Ono što želim naglasiti je kako lako možemo previdjeti nebrojene zlostavljače koji se ne uklapaju u ovaj profil ograničavajući našu ideju zlostavljača tim klasičnim portretom istog.
Kada svedemo zlostavljanje na definiciju, riječ je o zloupotrebi neravnoteže moći koja se događa između dvoje i više ljudi. Zlostavljač ima element moći koji njegova žrtva nema (ili nije svjesna da ima). Ovdje tipično pomislimo na fizički snagu, i na to da je zlostavljač snažniji od svoje žrtve. Još jednom, fizičko nasilje ne treba se shvaćati olako; no postoje i druge vrste moći koje nasilnik može koristiti da zastraši, proganja i našteti drugoj osobi ili grupi ljudi. Jedna od najočitijih neravnoteža moći u našem društvu leži u razlikama socijalnog identiteta.
Primjerice, uzmimo situaciju mladog Tylera Clemntija, studenta fakulteta Rutgers u SAD-u koji si je prije par mjeseci oduzeo život. Mnogi vjeruju da si je Tyler oduzeo život kao odgovor na to kad su ga drugi studenti javno “outali” na internetu puštajući snimku njegovog seksualnog susreta s drugim muškarcima.
Ta tragedija pokazuje primjerom kako neravnoteža moći, u ovom slučaju sadržana u razlikama seksualne orijentacije, može postaviti okvir za zlostavljanje. Isti taj okvir može se koristiti za razmišljanje o neravnotežama moći koje se događaju zbog roda, rase, etniciteta, društvene klase, mogućnosti, religije ili bilo kojeg drugog statusa vezanog uz društveni identitet. Kada razmišljamo o neravnoteži moći koja ne uključuje samo fizičku sangu, to značajno mijenja našu mentalnu sliku zlostavljanja.
Zlostavljači – vrste i oblici
Zlostavljači dolaze u mnogo veličina i oblika. Za razliku od načina na koji se zlostavljač obično prikazuje (kao samotnjak, fizički zastrašujućeg, zao, ljut itd.), zlostavljač također može biti simpatičan, duhovit, uredan, na visokoj poziciji, i dolaziti iz onoga što izvana izgleda kao funkcionalna obitelj. Ta se vrsta zlostavljača zove “karizmatični zlostavljač”. Ta vrsta zlostavljača neće se oslanjati na fizičku silu da zastraši svoje mete, već će koristiti suptilnu manipulaciju da stekne nadmoć nad drugima. Karizmatični zlostavljač je netko tko je vrlo vjerojatno vođa svojeg društva. Šarm karizmatičnog zlostavljača može maskirati znakove antisocijalnog ponašanja, i stoga je takve zlostavljače teško otkriti. Karizmatični zlostavljač može biti vođa studenata, sportaš, poslovni direktor, pa čak i recimo političar.
No kako je koncept mikroagresije povezan sa zlostavljanjem? Mnogi zlostavljači ne koriste otvorenu tjelesnu agresiju da nadjačaju svoje mete, nego se bave zastrašujućim ponašanjima koja su često sakrivena i teško ih je otkriti. To je pogotovo često kod odraslih koji zlostavljaju. Mnogi odrasli zlostavljači uklapaju se u opis karizmatičnog nasilnika, prije nego li onaj klasičnog nasilnika.
Padaju nam na pamet direktori koji su iskoristili svoju moć i utjecaj kako bi natjerali druge da ih slijede. Često to rade kroz mikroagresivna ponašanja, poput utišavanja suprotne strane namjerno je izostavljajući iz ključnih rasprava. Ili, osiguravajući da njihove perspektive prevladaju ne-mentroriranjem i poticanjem talenata onih koji dolaze iz različitih pozadina, time održavajući mono-kulturalnu organizacijsku klimu. Takve vrste mikroagresivnih ponašanja pomožu održavanju disabalansirane strukture moći u većini američkih institucija.
Tema zlostavljanja ima mnogo više nijansi i kompleksnija je nego što je tipično zamišljamo. Čini mi se da odrasli zlostavljači, oni koji više ne moraju pribjegavati izravnom nasilju, koriste mikroagresivna ponašanja kako bi održali moć u društvu i zauzvrat održali neuravnoteženu strukturu moći među grupama ljudi , većinom baziranu na socio-kulturalnoj demografiji.
Kada proširimo svoju konceptualizaciju nasilnika tako da uključuje odraslog nasilnika, proširujemo mogućnost toga tko može biti zlostavljač. Također u zlostavljačka ponašanja uključujemo i prikrivena ponašanja, poput mikroagresija.
Dr. David Rivera
