Mentalno zdravlje u doba korone poseban je izazov u nadolazećoj zimi. Što o nošenju s takvim okolnostima možemo naučiti od Norvežana i duge polarne noći?
Kada je Kari Leibowitz prvi put stigla u norveški grad Tromsø, zima ju je istovremeno intrigirala i plašila je se. Dvjesto milja sjeverno od arktičkog kruga, grad ne vidi sunce od sredine studenog do sredine siječnja. Bilo je to daleko od države New Jersey, gdje je odrasla, ili Stanforda u Kaliforniji, gdje je studirala prije putovanja u Norvešku.
Kao zdravstvenom psihologu, cilj Leibowitz bio je razumjeti načine na koje su se građani Tromsoa nosili s dugom “polarnom noći”. U mnogim se zemljama smatra da kratki zimski dani uzrokuju letargiju i loše raspoloženje, što rezultira „sezonskim afektivnim poremećajem“. Za taj se poremećaj ponekad pretpostavlja da ima čisto biološku osnovu – razine neurotransmitera koji reguliraju raspoloženje poput serotonina općenito su niže zimi nego ljeti, a prošli je tjedan jedna studija pokazala da su osobe s više neurotičnih osobina posebno osjetljive na loše zimsko raspoloženje. Sezonski afektivni poremećaj često se liječi standardnim antidepresivima, kao i psihoterapijama.
Tijekom najmračnijih razdoblja polarne noći, Tromsø dobiva samo dva do tri sata neizravne sunčeve svjetlosti dnevno, koja svijetli na nebu ispod horizonta. Ipak, njegovi stanovnici ne pokazuju onu vrstu zimske depresije kakvu biste mogli očekivati od grada bačenog u mrak. Jedno istraživanje May Trude Johnsen sa Sveučilišta Tromsø pokazalo je da se blagostanje građana jedva mijenjalo tijekom godine. Njihov je san bio malo poremećeniji bez dnevnog ritma izlazećeg i zalazećeg sunca, ali nisu izvijestili o porastu mentalnih tegoba tijekom zime.
Pa, u čemu je njihova tajna? Od mnogih potencijalnih objašnjenja, rad Leibowitz sugerira da jedna vitalna komponenta može biti određeni “način razmišljanja” koji građane naoružava protiv stresova duge polarne noći.
Ove lekcije ne mogu doći u bolje vrijeme. Možda ne živimo na krajnjem sjeveru, no mnogi od nas u Europi i SAD-u smatraju da je zima najokrutnija od svih godišnjih doba – i to čak i bez prijetnje globalne pandemije. Prošli je tjedan Observer izvijestio da se Britanci, dok se suočavamo sa zastrašujućom perspektivom drugog lockdowna u hladnim mračnim uvjetima, opskrbljuju grijačima za terase i i kaminima. Ali, na stranu konzumerizam, što bismo mogli naučiti iz psihološke otpornosti Norvežana?
Otkrića Leibowitz temelje se na desetljećima prethodnih istraživanja koja pokazuju da način na koji mentalno uokvirujemo stresne događaje može snažno utjecati na način na koji se nosimo s njima. Ljudi koji stresne događaje vide kao „izazove“, s mogućnošću učenja i prilagodbe, skloni su puno boljem nošenju s izazovima od onih koji se usredotočuju na prijeteće aspekte – poput mogućnosti neuspjeha, neugode ili bolesti. Te razlike u načinu razmišljanja ne utječu samo na raspoloženje ljudi, već i na njihove fiziološke reakcije, poput promjena krvnog tlaka i otkucaja srca te na brzinu oporava nakon samog događaja. A utjecaj može biti dugotrajan, čak i tijekom velikih tranzicija: jedno izraelsko istraživanje pokazalo je da procjene stresa imigranata mogu predvidjeti koliko se oni uspješno prilagođavaju u svojoj novoj zemlji. Čini se da oni također određuju koliko se policajci u Australiji uspješno nose sa stresom koju sa sobom donosi ta vrsta posla.
Nepotrebno je reći da će naša procjena nekog događaja kao prijetnje ili prilike ovisiti o našim okolnostima i resursima za rješavanje problema s kojim se susrećemo. No ponekad je moguće svjesno promijeniti našu procjenu situacije. U jednom nezaboravnom eksperimentu, Alison Wood Brooks, izvanredna profesorica na Harvard Business School, zamolila je sudionike da se suoče sa svojim strahovima od javnog nastupa. Brooks je otkrila da je jednostavan zahtjev od sudionika da ponavljaju frazu “Uzbuđen sam” pomogao smanjiti tjeskobne osjećaje i doveo do boljeg cjelokupnog učinka, jer ih je ohrabrio da situaciju vide kao novi izazov, a ne kao prijetnju. Također je utvrđeno da mnoge psihoterapije, poput kognitivne bihevioralne terapije i terapije prihvaćanja i posvećenosti, povećavaju našu otpornost pomažući nam da strukturiramo stresne događaje na konstruktivniji način.
Kako bi testirala može li razlika u pogledu na stvari objasniti i otpornost stanovnika Tromsoa, Leibowitz je konstruirala “ljestvicu zimskog načina razmišljanja” koja je tražila od sudionika da ocijene koliko se slažu ili ne slažu s izjavama poput
- Mnogo je stvari u kojima možete uživati u zimi
- Volim udobnost zimskih mjeseci
- Zima donosi brojne prekrasne sezonske promjenei
- Zima je dosadna
- Zima je ograničavajuće doba godine
- Mnogo je stvari koje mi se mogu ne sviđati u vezi zime
Također, otkrila je da su odgovori sudionika predviđali njihovo blagostanje tijekom sljedećih mjeseci; što su zimu više doživljavali kao uzbudljivu priliku za uživanje u ledenoj klimi, to su bolje prolazili, uz visoku razinu životnog zadovoljstva i cjelokupnog mentalnog zdravlja.
Nevjerojatno je da je Leibowitz otkrila da se ti stavovi zapravo povećavaju sa zemljopisnom širinom, u regijama u kojima su zime još oštrije. Ljudi na Svalbardu (na 78 stupnjeva sjeverno) imali su pozitivniji način razmišljanja od ljudi u Tromsøu (69 stupnjeva sjeverno), koji su imali optimističniji stav od ljudi u Oslu (60 stupnjeva sjeverno). Drugim riječima, pozitivno zimsko razmišljanje najčešće je tamo gdje je najpotrebnije.
Ti su pozitivni stavovi izlazili na površinu i u ležernim razgovorima koje je Leibowitz vodila; doista, kaže kako su se mnogi njeni prijatelji mučili da uopće shvate zašto netko ne bi uživao u zimi. Prigrlili su mogućnosti skijanja ili planinarenja u planinama i uživali u prilici da prakticiraju koselig – norvešku verziju danskog hyggea – što bi moglo uključivati gužvanje ispod deka s toplim napitkom uz svjetlost svijeća. Umjesto da se smanjuje s mrakom, zajednica Tromsoa procjvetala bi tijekom duge polarne noći.
“Postoji ta interakcija između kulture čiji ste dio i mentaliteta ili razmišljanja koji iz toga proizlaze”, kaže prof. Joar Vittersø, Leibowitzin suradnik na Arktičkom sveučilištu u Tromsøu.
Okružena norveškom pozitivnošću, Leibowitz je ubrzo otkrila kako se mijenja njen vlastiti način razmišljanja: naučila je voljeti duge šetnje sa svjetlošću koja bi joj pokazivala put. I umjesto da žudi za sunčevom svjetlošću, naučila je cijeniti “mekan, miran” izgled grada u mraku. “Kad bi padao snijeg, uvijek bih pokušala izaći i uživati u svježem snijegu.”
Ona vjeruje da bi mnogi drugi ljudi mogli slijediti njihov primjer, nakon što saznaju za ovo istraživanje. “Većina ljudi ne shvaća da su njihova uvjerenja o zimi subjektivna“, kaže Leibowitz, čije je istraživanje trenutno na recenziji. „Osjećaju se kao da su samo netko tko mrzi zimu i tu ništa ne mogu učiniti … Ali kad ljudima stavite u glavu da mentalni sklop postoji i da imate kontrolu nad svojim načinom razmišljanja – mislim da je to silno moćno. “
Leibowitz je svoje početne studije provela mnogo prije no što je novi koronavirus napustio Wuhan – i realna je u pogledu pokušaja da se vidi pozitivno u pandemiji. “Promjena načina razmišljanja nije lijek za sve”, naglašava ona. Ne može jednostavno eliminirati našu strepnju zbog nesigurnosti na poslu ili straha od gubitka voljene osobe, i ne bismo trebali pokušavati suzbiti te emocije. Mentalno zdravlje u doba korone izazov je.
Unatoč tome, ona vjeruje da bi usvajanje pozitivnog načina razmišljanja zimi moglo učiniti drugi lockdown malo manje zastrašujućim za one koji se brinu o održavanju svog raspoloženja u lošem vremenu. Mogli bismo prepoznati, na primjer, da je vrijeme za pečenje ugodne hrane ili ugodnih večeri sklupčanih ispod deke ispred tv-a – vježbajući malo norveškog koseliga. Budući da je rizik od zaraze vani puno manji, mogli bismo se prilagoditi i skandinavskom načinu druženja na otvorenom (propisi o zaključavanju to dopuštaju). Primjerice, Tromsø ima kino na otvorenom, tako da stanovnici mogu uživati u atmosferskim filmskim projekcijama u jezivoj arktičkoj tami. Kao što Norvežani kažu: “Ne postoji loše vrijeme, već samo loša odjeća.”
Ovoga puta barem imamo tu prednost što znamo što je, a što nije uspjelo tijekom prvog zaključavanja, tako da možemo biti realniji u svojim očekivanjima što možemo, a što ne možemo, usredotočujući svoje napore na male akcije koji donose najviše udobnosti, umjesto da si za cilj postavimo da napišemo novi bestseller.
Nedavno istraživanje prof. Hannesa Zachera, psihologa sa Sveučilišta Leipzig, pokazuje da je naše osobno uokvirivanje pandemije već imalo mali, ali značajan učinak na naše reakcije tijekom dosadašnje krize.
Istraživanje, koje je provedeno prije krize, trajalo je od prosinca 2019. do svibnja ove godine – i kao što ste mogli očekivati, došlo je do značajnog pada životnog zadovoljstva i pozitivnog raspoloženja nakon što je pandemija pogodila Europu. No činilo se da određene psihološke osobine i strategije suočavanja štite neke ljude od najgorih učinaka. To je uključivalo “aktivno suočavanje” – poput uspostavljanja odgovarajućeg ureda kod kuće, raspoređivanja vremena za kućno školovanje za djecu i osiguravanja da se dobro jedu, dobro spavaju i vježbaju, kaže Zacher. Kao što je prethodno istraživanje predviđalo, najizdržljiviji sudionici također su uspjeli prepoznati potencijalne prilike u krizi – kao što je “naučiti nešto iz iskustva ili pokušati rasti kao osoba kao rezultat iskustva”, objašnjava Zacher.
Poput Leibowitz, i Zacher naglašava da cilj nije zabašuriti situaciju ili zanijekati poteškoće s kojima ćemo se suočiti; ne možemo se sakriti od štete koju uzrokuje pandemija, kao što se ni građani Tromsøa ne mogu pretvarati da sunce i dalje izlazi. Prepoznavanjem vlastite sposobnosti da kontroliramo svoje reakcije na lockdown i promjenu godišnjih doba, međutim, svi bismo mogli pronaći neke skrivene rezerve snage i otpornosti kako bi nas oni progurali kroz dane koji su pred nama.
David Robson, Izvor
