Zašto gubiti vrijeme na snove kad mogu izgubiti svoj posao? Zašto si udovoljavati čitanjem o duši kad mi brak propada? Zašto se baviti mrtvim idejama kad jedva mogu otplatiti svoj kredit?
Ima razloga, smatra Marion Woodman, kanadska jungijanska psihoanalitičarka i pjesnikinja. Jer ako nemamo most prema podsvjesnim dubinama koje nas nagone, kaže Marion Woodman, naši racionalni pokušaji da ispravimo situaciju samo su flasteri. Oni funkcioniraju toliko dugo dok smo odrezani od žive vatre koja gori u nama. A kad ta vatra probije, flasteri izgore za sekundu.
Stoga, kako bismo vratili malo vatre duši ili dušu plamičku vatre, za vas smo pripremili odlomke iz knjige “Svjesna ženskost: razgovori s Marion Woodman”.
—
Još se uvijek pitam: “Što je svjesna ženskost?” No kao ni na druge odgovre u svom životu, ne mogu znati značenje pitanja prije no što na njega pronađem odgovor.
Tijelo i ženskost
MW: “Prava seksualnost dosta je rijetka u našoj kulturi. Većina nas mali smo dječaci i djevojčice i koprcamo se okolo, pokušavajući izaći iz veze s mamom i tatom. Zašto? Jer nismo u kontaktu sa ženskosti.
Int: “Pokušavaju li nas naša tijela naučiti da živimo kao žene?”
MW: “Ona to doista pokušavaju. Uzmite primjer predmenstrualnog sindroma. Mnoge žene nalaze da im se u to vrijeme ciklusa tijela napuhuju od vode. Ako pogledate na to simbolički vidite tijela koja se pune nesvjesnim. No u našoj kulturi tome se ne pridaje vremena ni poštovanja.
Int: Zašto nismo osvješteniji prema ženskom tijelu i tim upozorenjima?
MW: Jedan od problema leži u tabuu smrti u našoj zapadnoj kulturi. Ljudi jednostavno ne žele da stvari umru. Boje se pustiti staro i otvoriti novo. U ženskom se pak ciklusu održava ovaj ciklički potencijal i uzorak života. No ako se nastavimo voditi ravnom linijom, tijelo nas kad-tad sustigne. I tijelo će biti bijesno samo kratki period vremena, a onda će se krenuti osvećivati.
Int: Što se događa kad ne koristimo tijelo u potpunosti?
MW: Ostajemo odrezani od duše, od smisla naših života. Tijelo počinje vrištati, na ovaj ili onaj način. Mogu se javiti simptomi ili ovisnost. Moramo se suočiti s agonijom i ekstazom bivanja čovjekom, što je nešto u čemu nismo baš najbolji u ovoj kulturi. Mnogi ljudi ne žele biti ljudi; radije bi živjeli u idealizacijama i savršenstvima. Ne žele preuzeti odgovornosti za vlastite živote, jer je mnogo lakše odletjeti u duh i pokušavati živjeti u arhetipskom snu. Psihološki to nazivamo inflacijom i jedino kak to može završiti je jakim padom natrag na zemlju ili povratkom na zemlju kroz depresiju ili bolest.
Ja nisam u ratu s patrijarhatom. Mislim da je svijet trebao proći kroz tu fazu. Trebala su postojati čvrsta pravila i “to ne smiješ tako raditi” i ona su nam bila potrebna u ranim stupnjevima naše civilizacije, kao što ih trebaju i djeca kad odrastaju. Patrijarhat vidim kao princip moći, ne kao stvarnu muškost.
Int: Kako možemo krenuti prema zrelosti?
MW: Vidim svijet kako trenutno prolazi kroz inicijaciju prema pubertetu. Ljudi više ne žele živjeti prema “to ne smiješ raditi” odredbama. Dolazimo do nečeg potpuno novog: nova ženskost koju uravnotežuje nova muškost.
…
Int: Što se događa kad konačno počnemo slušati tijelo?
MW: Ono postaje elokventno, postaje mnogo uštimanije, poput violine. Kako postaje osjetljivije, tako prosvjeduje protiv svih vrsta psiholoških ili fizioloških otrova koje ulaze u njega.
Int: Koliko treba tom procesu da se razvije?
MW: Ja kažem ljudima s kojima radim da tijelu daju sat vremena dnevno i da stvarno slušaju. Ako si niste vrijedni tog jednog sata dnevno, nema ništa što vam vaše tijelo može poručiti i ništa što stvarno možete napraviti. Tijelo će slati poruke s različitih razina svjesnosti kako ih dosežete. I znakovi upozorenja moraju se naučiti slušati, umjesto da ih se ignorira, izgladnjuje, prežderava ili opija, tijelu se treba posvetiti. Kad je tijelo potpuno otvoreno, tad možemo u potpunosti vjerovati svojim djelovanjima i osjećajima.
Obožavanje iluzija
Int: Naziv jedne od Vaših knjiga, Ovisnost o savršenstvu, izaziva mnoge upitnike o tome što to točno znači.
MW: Pa, to dolazi iz situacije u kojoj roditelji imaju koncept o tome kakvo bi dijete bilo savršeno dijete – savršen sportaš, učenik, kad je riječ o 100% savršenom djelovanju. Roditelji su zarobljeni u ovom idealu, i cijeli njihov život vrti se oko savršenstva. Sve što se ne uklapa u taj ideal treba potisnuti, treba uništiti. Kao rezultat, ono što je ljudsko u djetetu, ono što je “prljavo” – seksualnost, obični, uobičajeni svijet tijela – dijete doživljava kao da nije dio savršenog ideala. Spontanost, prirodna ljutnja, čak i prirodna radost, ili prirodna ljubav prema stijenama i blatu, blokirana je – i dijete na nekoj razini stječe osjećaj da nije voljeno. Prirodno biće se potiskuje i savršeno djelovanje postaje sve. U bilo kojoj situaciji osoba koja je podložna ovoj vrsti potiskivanja shvatiti će koga treba zadovoljiti i onda će djelovati tako da zadovolji tu osobu, a njihova vlastita stvarnost neće biti prisutna u tom djelovanju. Ljudi tad krenu živjeti za ideal i čini im se da nemaju živjeti za ništa drugo. No ako živite za ideal, i gonite sami sebe da biste bili što savršeniji u svom poslu ili majčinstvu ili da budete savršena žena, gubite prirodni, sporiji tempo života. Cijelo vrijeme pokušavate hvatati ideal. Sporiji temo zemlje, gdje jednostavno egzistirate, zaboravlja se.
Int: Zaboravilo ga se prije mnogo vremena, zapravo.
MW: Prije mnogo vremena. Roditelji su ga zaboravili, djedovi i bake također. To je jedna kulturološka situacija. U svojem najgorem obliku, to je ono što se dogodilo u nacističkoj Njemačkoj. Pokušali su stvoriti rasu super-ljudi, i vodio ih je ideal takve vrste. Sve što nije pasalo u taj rigidni koncept, ubijalo se.
Int: Ima li koga tko je slobodan od ovoga? Jer bez obzira na sve, roditelj će uvijek imati bar neku ideju toga kako bi dijete trebalo biti.
MW: Pa, sigurna sam da postoje neki roditelji koji mogu voljeti djecu radi onoga što jesu.
Int: To bi trebali biti roditelji koji su sebe voljeli.
MW: To je točno. Od tud to kreće. Prvo sebi morate oprostiti što ste čovjek, jer biti čovjekom znači imati mnoge mane; tako da trebate oprostiti i tada nadođe ljubav. Oprost je ključna riječ. Trebate si oprostiti što ste čovjek i kroz taj oprost oprostiti i drugima. No to je toliko teško u našem društvu, jer nas se ne voli radi nas samih pa sakrivamo svoje najgore mane. I to je teško jer izlaze mnoge teške emocije.
…radi toga mnogi ljudi završe u ovisnostima. Čim se krenu pojavljivati emocije poput bijesa, oni počinju jesti ili piti ili trošiti novac, ili se okreću seksu ili opsesivnim odnosima. Ili kockanju ili televiziji. Bilo čemu što će blokirati svijest. I tu treba otkriti što ta adiktivna supstanca znači simbolički. Inače će ona imati skoro pa religijsko značenje. Danas kad ljudi više nemaju takav fokus na religijsko, religijski fokus često se prebacuje na nešto materijalno. Nekome se može činiti, primjerice, da želi hranu jer se osjeća stalno izgladnjelim. No tu je gladna duša; ima u tome neke istine, jer se ne osjeća prepoznati i konstantno ju se izgladnjuje. I tada se pokušava nahraniti hranom, koja obično simbolizira voljenu majku koja te može prihvatiti takvim kakav jesi.
Int: Mislite li da različite supstance imaju različita simbolička značenja? Alkohol?
MW: Alkohol, težnja za svjetlošću; dok nas hrana uzemljuje, vraća nas natrag u tijelu, alkohol nas diže u svjetlost. Čini mi se da je potizivna strana ovisnosti to što su mnogi ovisnici duboko religiozni ljudi. Imaju ogromnu energiju, i nisu zadovoljni sa svijetom kakav jest. Misle da je on okrutno, nemilosrdno mjesto, i žele neki smisao u svojim životima.
Int: Možda tu potrebu osjećaju akutnije nego drugi.
MW: Jer imaju takvu pokretačku energiju. I žele boga. Naravno da to nikad neće priznati, no žele nešto veće od puke svakodnevnice. Ako je ova svakodnevnica sve što postoji, tada je beznačajan. Ako je život ništa drugo do li nametnutog rada, tada nije vrijedan življenja. Alkohol ih tada privremeno izbacuje iz te svakodnevnice, i naravno, na kraju ih dovodi u nesvjesnost. Tu je i element izbjegavanja stvarnosti i unutarnjih konflikata.
Int: U svojoj knjizi pišete da se mnogi ljudi okreću ovisnostima jer “ne postoji kolektivni kontejner za njihove prirodne duhovne potrebe”. Činjenica da cijena kultura tendira tom stanju ovisnosti me intrigira – je li to povezano s nedostatkom smisla? Postoji li neka bazična potreba za smislom koja je jednako jaka poput instinktivnih potreba? Što mogu raditi ljudi koji se ne osjećaju povezanima s tradicionalnom crkvom?
MW: Pa, čini mi se da su ovdje dvije stvari. Ako zamislite nenastanjeno tijelo kao nekakvu vrstu prazne rupe, vidjet ćete ljude koji je pokušavaju napuniti na različite načine. No duša u tijelu je ostavljena praznom. Moj odgovor je da je prava hrana duše metafora. Cijelu svijet snova je metaforički, simbolički. Religija se bazira na simbolima. Umjetnost, glazba, pjesništvo, cijeli kreativni svijet duše baziran je na tome. Ovo je jedano važno poput hrane. Jednostavno moramo imati pristup simboličkom prostoru, jer nismo samo životinje i nismo ni samo bogovi. Nekako treba postojati most između životinjskog i božanskog, a to je simbol. Djeca to dobro razumiju. Ona, recimo, vole bajke. No u našoj kulturi one im se brzo oduzimaju. Svijet imaginacije se potiskuje i duša ostaje uplakana.
Muškost, ženskost i patrijarhat
Int: Često se može čuti kako kažete da je patrijarhat vezan uz majku. Možete li to objasniti?
MW: Patrijarhat se smatra sinonimom za muškost, a žene često krive muškarce za patrijarhat. No i žene moraju preuzeti neku odgovornost što su stvari takve kakve jesu. Jasno je da smo patile u smislu društvenih prava, poslova, zlostavljanja i tako dalje. Još od rane GrČke žene se žrtvuju. No dogodila se neka vrsta prirodne, nesvjesnog tajnog sporazuma: muškarci očekuju žrtvu, a žene skliznu u ulogu žrtve.
Iz svojeg iskustva sa ženama u analizi vidim kako im je iznimno teško izaći iz te uloge. Ako dođe do razvoda, primjerice, često žele dati neki dar muškarcu. Možda je riječ o novcu, kući, psima – kao da pokušavaju na neki način ublažiti krivnju radi napuštanja muškarca. Čini mi se da je to rezultat stoljeća ženske skrbi o muškarcima, i čak i najsvjesnije žene često upadnu u tu klopku.
Činjenica je da su muškarci često dječaci vezani za majke. Kako god obitelj izgledala izvana, vrlo se često događa da je žena zapravo šef i da je muškarac ovisan o njoj baš kao što je mali dječak ovisan o majci. Ovo se vrlo jasno vidi na primjerima kad žena kreće pronalaziti svoju vlastitu zrelost i svoj vlastiti autentični glas. Tada se muškarci krenu raspadati. Ne mogu živjeti život sami niti posjeduju zrelost, osim ako zaista ne rade na sebi, da budu jednaki sa ženom koja kaže, primjerice, “Želim da razgovaraš sa mnom, želim znati koji su tvoji osjećaji. Želim ovu vezu, volim te, no ne planiram se brinuti o malom dječaku i ne želim ni da ti meni glumiš majku.”
Ova arhetipska dinamika je ona muškarca koji zadovoljava Veliku Majku. Kad su muškarci vezani za majke, oni ne znaju što osjećaju i ne mogu kretati u ponašanje iz svojih vlastitih istinskih osjećaja. Svoj su život živjeli kroz prizmu zadovoljenja Majke. Dok su odrastali, njihovi autentični osjećaji nisu se poštovali ili su se iz njih “izbijali”. Kao odrasli muškarci oni će činiti sve kako bi zadovoljili ženu i stoga to ne funkcionira. Kad se žena pobuni da ne želi biti nečija majka, tada kažu “Bez obzira na to koliko joj dajem, njoj nije dovoljno.” Drugim riječima, u ženi vide arhetipsku vješticu koja će uzimati i uzimati i govoriti “Nije dovoljno.”
Int: U našoj kulturi, dakle, postoji negiranje snage žene?
MW: Da, ali pazite, ovdje je na djelu arhetip. Kada žena iskreno pokušava doći do svoje snage iz mjesta ljubavi u sebi, muškarac i dalje mora na nju projicirati taj arhetip stare majke koja želi uzeti sve. U ranim religijama velikih boginja, vrhovna žrtva koju je muškarac mogao učiniti bila je da položi svoje testise na oltar Cybele, drugim riječima, da joj žrtvuje svoju muškost. Tada je ona bila zadovoljna i to je ono što se događa u mnogim modernim brakovima. Ako je muškarac zakačen na arhetip vještice-majke, prije ili kasnije postaje impotentan i tada, naravno, ona poludi kad on ode s mlađom ženom s kojom nije impotentan. No to je paradoks, jer je stvarnost s kojom smo odrasli u svojim vlastitim domovima jedina stvarnost koju znamo; ako ne znamo ništa drugo do li moći, ponašamo se iz pozicija moći a da ni ne shvaćamo.
Int: Nesvjesno?
MW: Da, i tada te pozicije moći nazivamo “ljubavlju” ili “vjernošću”.
…
MW: Ono što se događa u patrijarhatu jest da se ženski princip podijeli, kao što se sve dijeli u patrijarhatu na polaritete – to je jedan crno-bijeli svijet. Nema istovremenosti/i, samo ili/ili.
Sve postaje dihotomno, tako da imate savršenu madonu, na pijedestalu, čisto bijelu. Cijeli čar djevice je da je ona savršenstvo. Onda na drugoj strani imate kurvu, i one dvije ne idu zajedno. Radi toga u patrijarhalnom svijetu muškarci često imaju ženu i majku svoje djece, generalno sliku svoje vlastite majke, a negdje sakrivena leži ljubavnica s kojom mogu doživjeti strast. U većini ženskih psiha događa se to isto razdvajanje, tako da mnoge žene koje se pokušavaju osvijestiti shvate da su oženile svog oca. Madona u njima odabrala je nekog tko će se o njima brinuti, dati im sigurnost. No kako sazrijevaju, često su seksualno nezadovoljene s takvim muškarcima, pa traže nekog s kim će doživjeti “razvrat”.
Žene vezane za nesvjesnu majku, iste žene koje traže od tate da se brine o njima, mogu se prebaciti i postati snažne majke svojim vlastitim malim dječacima u braku. Sve se ovo događa na nesvjesnoj razini. Čini im se da bi bile nitko da im se oduzme uloga majke. Radi toga toliko mnogo žena padne u užasnu depresiju kad njihova djeca napuste domove. Bez nekoga kome mogu biti majka, nemaju nikakav identitet!
Int: Dakle, žive iz arhetipa nesvjesno i s njim nepovezano?
MW: Identificirane su s arhetipom. Nedostaje im objektivnosti. Individualna žena, žena unutar uloge, nije se osvijestila. Žena koja je rođena da bude nije tamo jer se identificirala s nesvjesnom stranom svoje vlastite majke- introjicirane majke. Ako s time radite na dubljoj razini, u samoj srži kompleksa leži arhetip, arhetip Velike Boginje. U njemu leži snaga!
Jedina nada leži u svjesnosti koje može vidjeti stanje. Bez objektivnog promatrača, i želje da se povežemo s unutarnjom dinamikom, ne može postojati ni svjesna ženskost ni svjesna muškost. Jednostavno nema načina da se poveže unutarnje i vanjsko.
Čini mi se da smo sad na početku pokušaja da odbacimo i stari matrijarhat i stari patrijarhat. Drugim riječima, ulazimo u svjesni odnos s vlastitim kompleksima majke i oca. Kao planet, krećemo se prema zrelosti. Pokušavamo pronaći tko smo kad nama ne vladaju ti kompleksi. I kao planet pokušavamo postati zreliji.
Izvor: Svjesna ženskost: Woodman Marion i Sharp Daryl, Intervjui s Marion Woodman, Inner City Books: Toronto, 1993.
