Zašto ljubav boli? Nemogućnost pronalaska veze ili problemi u odnosima nešto su sa čime se dosta ljudi danas susreće. Sociologinja Eva Illouz nudi novo objašnjenje ovog problema. Pročitaje intervju.
Bila sam oko sto tranica u čitanju knjige Eve Illouz Zašto ljubav boli kad sam krenula slati mailove svojim frendovima, potičući ih da i sami nabave knjigu. “Ovo je revolucionarno”, rekla sam.
Desetljećima smo mi neoženjeni i nesretni u ljubavi, serijski monogamni i nezadovoljno oženjeni, mislili da je sve to našom krivnjom. A zašto i ne bismo? Tu su bili terapeuti koji su nam govorili da nikad nećemo pronaći ljubav dok ne naučimo voljeti sebe, tu je bila literatura samopomoći koja nam je govorila da moramo poraditi na svojim problemima s ocem, tu su TV serije koje su nam govorile da nešto s nama nije u redu ako nismo dovoljno mršave, zavodiljive, seksi, oslobođene dlaka – i da zato nismo sposobne zadržati muškarca. Dominatna ideja o odnosima bila je da ako smo same, nešto nije u redu s nama. Nešto treba popraviti. Nešto što će nam upravo oni reći kako da popravimo, ako platimo 14.95 dolara za papirnato izdanje!
No teorija Eve Illouz kaže da vam ne treba popravak. Ona problemu raširenog jada u vezama pristupa iz sociološke perspektive, pokazujući kako društvo oblikuje – i uvijek je oblikovalo – formu koju veze poprimaju. A u našoj trenutnoj kulturi neprekidnog izbora, oslabljenih zavjeta, kontradiktornih pritisaka na žene i muškarce i redukcije velike misterije ljubavi na znanstvena objašnjenja o hormonima i psihološkim kompleksima, Illouz kaže da je neizbježno da budemo zbunjeni oko toga kako pronaći ljubav, kao i oko njene prave vrijednosti.
Nisam sigurna da znam odgovor. Mogu pokušati prepričati.
Par godina nakon što sam počela živjeti u Izraelu, trebala mi je terapija kako bih se mogla nositi s poteškoćama oko življenja u Izraelu. Živjela sam kao pridošlica u Francuskoj i SAD-u i dva puta sam uspjela otkriti nove kodove ponašanja u te dvije zemlje, no ovdje u Izraelu sam osjećala da mi nešto uporno izmiče. Pa sam otišla psihologu. Dvojici zapravo.
Psiholozi su odbili govoriti o tom problemu iz sociološke perspektive, drugim riječima, kao o problemu kolektiva u kojem sam živjela. Pokušali su to svaliti na moju psihu. Meni se društvo činilo duboko disfunkcionalnim, a kad tamo – ja trebam poraditi na svojoj psihi da se prilagodim disfunkcionalnom okruženju.
To je u meni rezultiralo dvama stvarima: prvo, razumijevanjem da psihološki modovi razumijevanja, na kraju dana, sve svale na tebe. Možeš živjeti u nasilnom društvu s vrlo nejasnim setom normi ponašanja, ali bit će tvoj problem ako ne nađeš način da mu se prilagodiš i budeš funkcionalan u njemu. Drugo, to me učinilo nepovratno predanom objašnjavanju problema iz sociološke, umjesto psihološke perspektive.
Ljubav je slijedila tu logiku. Odbacujem premisu da su veze toliko teške radi naših teških djetinjstva i nezrelih psiha. Naravno, nekim ljudima može pomoći razgovor sa psihologom, ali mnogi naši problemi u romantičnim vezama povezani su s različitim društvenim putevima koji su nametnuti dva spola.
Veliki dio Vaše knjige fokusira se na negativne strane koju ova priča ima po žene, za koje se čini da su podnijele glavni psihološki udarac trenutnog razvoja stvari. No što bi mogle biti štetne posljedice po muškarce? Čini se da se mnogi muškarci u intervjuima i istraživanjima koje spominjete dobro snalaze u švedskom stolu žena s kojeg trebaju izabrati. Čini se da će biti teško promijeniti smjer ako ovo ne krene loše funkcionirati i po muškarce.
Ne mislim da moja knjiga opisuje muškarce koji se dobro zabavljaju. Zapravo ona opisuje muškarce čija volja – kako nešto žele, što žele, koliko žele, žele li to što žele – je duboko problematična po njih. Muškarci s fobijom od vezivanja, ambivalentni muškarci, muškarci nesposobni za emocije, sve su to muškarci opterećeni činjenicom da ne mogu htjeti vezu na način koji je zadovoljavajuć i za žene i za njih.
Odlučnost i asertivnost maskuliniteta oduzeta je prostoru veza i prebačena u radni prostor. Istina je da muškarci imaju ono što zovem “emocionalnom moći” nad ženama, no nisam sigurna da to znači da se “dobro snalaze na švedskom stolu žena”. U trenutnoj situaciji možda pronalaze užitak – užitak koji proizlazi iz moći – no na kraju tog dugod dana, i oni iz toga izlaze praznih ruku, čini mi se.
Ali u pravu ste. Tako dugo dok muškarci ne budu jednakim žarom ne budu htjeli promijeniti trenutno stanje stvari, nije vjerojatno da će se ono pomaknuti.
Meni se činilo da je muškarcima poprilično ok, iako možda griješim, s obzirom na to kako ne-OK je većini žena. One doista najviše bičuju sam sebe, okrivljavaju se zašto nisu popravile stvar koju je trebalo popraviti kako bi bile dostojne ljubavi. Izvor toga bar djelomično vidite u Freudovim teorijama, te u naglasku na psihološkom razumijevanju odnosa, no zašto je to onda takav nesrazmjer u tom području među spolovima? Jeste li pričali i s muškarcima koji svoj manjak pristojnih odnosa također svaljuju na manjak ljubavi prema sebi?
Ovdje ste djelomično u pravu. Jedna od stvari koja me iznenadila kad sam radila ovo istraživanje je to koliko se zapravo čini da je umjetnost samookrivljavanja umjetnost ženske psihe. Žene povezuju osjećaj vlastite vrijednosti s područjem ljubavi i odnosa mnogo jače nego muškarci, i kad to područje stvara probleme i poteškoće, one to vide kao direktni odraz i prijetnju osjećaju vlastite vrijednosti.
To je ono o čemu govori ona otrcana izreka “moraš voljeti samog sebe prije nego što te netko drugi može voljeti”, a da toga zapravo nismo ni svjesni – ona kazuje kako osjećaj vlastite vrijednosti morate odvojiti od tuđe ljubavi za sebe, jer na njihovu se ljubav ne može računati, dok na svoju za sebe možete.
No problem je, bar za sociologe, da nikad ne možete biti izvorom vlastite vrijednosti. To je ideja koju su izmislili psiholozi i koja nema sociološko uporište. Jedini način na koji možemo graditi osjećaj vlastite vrijednosti je kroz druge i s drugima. Radi toga je izgradnja dobrih i hranjivih okoliša, poput obitelji, škola, radnih mjesta, tako važna.
Ovo je više komentar nego pitanje: moram priznati da se od čitanja “Zašto ljubav boli” osjećam pomalo zarobljeno. Ako izvor problma nisam ja, tada sam jednostavno zarobljena u paradigmi nad kojom nemam kontrolu. Kad sam vjerovala da izvor problema leži u mojoj drami djetinjstva, tada je bar postojalo nešto što mogu učiniti po tom pitanju.
Ja bih se osjećala mnogo zarobljenije da mislim da su razlozi radi kojih mi je teško u seksualnim/ljubavnim vezama u domeni moje odgovornosti, nego da mislim da ih dijele i mnogi drugi, i da zapravo nije stvar u mojoj disfunkcionalnoj psihi. Osjećala bih se mnogo zarobljenije da pomislim da ako nešto nije u redu s mojim životom, da je to stoga što moja osobnost nije dovoljno zrela, dovoljno asertivna ili da volim previše ili da ne volim dovoljno.
Mijenjanje sebe ili “činjenje nečega”, kako vi to kažete, meni je poput Crvene Kraljice koja daje upute Alisi da trči što brže može, a samo kako bi ostala na jednom mjestu. Kako bi se pomaknuli nekud tim trkom, morate razumjeti stvarni uzrok problema koji vas muče.
Intervju: Jessa Crispin
