Kad je avion udario u toranj World Trade Centra, neki zaposlenici oklijevali su izaći . Što nam je zajedničko s njima i zašto je i u životu teško krenuti mijenjati se, zna psihoanalitičar Stepehn Grosz.
____________________________________
“Kad je prvi avion udario u sjeverni toradnj World Trade Centra, Marissa Panigrosso bila je na 98. katu južnog tornja, pričajući sa svoje dvije kolegice. Nije samo čula eksploziju, osjetila ju je. Navala vrućeg zraka udarila ju je u lice, kao da je netko otvorio vrata pećnice. Val panike zavladao je uredom. Marisa Panigrosso nije dvojila čekajući da ugasi računalo ili da zgrabi torbu. Otišla je prema najbržem izlazu i izašla iz zgrade.
Dvije kolegice s kojima je pričala – uključujući i kolegicu s kojom je dijelila odijeljak – nisu izašle. “Sjećam se da sam izašla, a da ona jednostavno nije išla za mnom.” , rekla je Marissa kasnije u intervjuu na American National Public radiju. “Vidjela sam da je na telefonu. I druga žena – isto tako. Bila je dijagonalno preko puta mene i pričala je na telefon i nije željela izaći.’
Ustvari, mnogo ljudi u uredu Marisse Panigrosso ignoriralo je protupožarni alarm, a također i to što se događalo nedaleko od njih u sjevernom tornju. Neki od njih otišli su na sastanke. Marissina prijateljica, žena imena Tamitha Freeman, čak se i vratila nakon što je već prošla nekoliko redova stepenica. Vratila se po slike svoje djece – i tada više nikad nije izašla. Dvije žene koje su ostale na telefonima i svi ti ljudi koji su otišli na sastanke, također su izgubili svoje živote.
U uredu Marisse Panigrosso, kao i u mnogim drugim uredima u World Trade Centru, ljudi nisu paničarili ili se žurili da izađu. “To mi se učinilo vrlo čudnim”, rekla je Marissa, “Pitala sam svoju prijateljicu: ‘Zašto svi samo stoje uokolo?’
Stepehn Grosz u svojoj knjizi kaže nam kako je ono što se Marissi Panigrosso učinilo čudnim, zapravo, pravilo. Istraživanja pokazuju, kaže on, kako u slučaju protupožarnog alarma ljudi ne reagiraju odmah, već prvo komuniciraju jedni s drugima i stoje uokolo, nastojeći utvrditi što se događa. Ustvari čekaju još znakova da se nešto uznemirujuće događa, kaže Grosz – osjet dima ili savjet od nekog kome vjeruju. No također, kaže on, postoje dokazi da se i u slučaju više dokaza neki od nas neće pomaknuti.
Grosz navodi primjer iz 1985. godine, kad je izbila vatra na jednom američkom stadionu u Bradfordu. Naknadna analiza televizijskih snimki pokazala je da navijači nisu odmah reagirali, već su nastavili gledati i vatru i utakmicu, ne mičući se prema izlazu. Također, upozorava Grosz, istraživanja pokazuju da i kad se pomaknemo, slijedimo stare navike. Ne vjerujemo izlazima za nuždu. Gotovo uvijek pokušavamo izaći iz sobe kroz ista vrata kroz koja smo u nju ušli. On navodi primjer forenzičke rekonstrukcije nakon poznate vatre u restoranu u Beverly Hills Supper Clubu u Kentuckyu, koja je potvrdila da su mnoge žrtve čekale u redu da plate prije nego što su otišle, i tako su umrle u redu.
Ovo je pitanje ključno ne samo u terapijskim procesima u kojima radi Grosz, već i u našim svakodnevnim životima. Ovom se temom bavimo često i na stranici, iako možda u drugim oblicima. Primjerice, kada bismo pojednostavnili stvari mogli bismo reći da se cijela zen duhovna praksa bavi prihvaćanjem nestalnosti stvari, toga da ljudi i stvari u životu dolaze i odlaze te oslobađanja vezanosti na njih. S druge strane, kao što zna svaki sociolog, biolog, a prije svega sigurno i psihoanalitičar, čovjek je biće rutine. Iznimno smo vezani za svoje navike i teško nam je krenuti mijenjati se, do razine da ćemo čak prije napasti nekog tko nam pokuša sugerirati da bismo to možda trebali nego što ćemo o tome razmisliti. Do razine da ćemo voditi ratove na razini društva samo kako bi stvari ostale takvima kakve su bile kad smo odrastali, kao što možemo vidjeti ako bolje promotrimo trenutna događanja u Europi. Stoga je zanimljivo vidjeti perspektivu jednog psihonalitičara koji godinama radi s ljudima i može rasvjetliti uzroke takvog ponašanja ili nas bar natjerati da promislimo.
Grosz tako kaže da ga zapravo, nakon 25 godina psihonanalitičkog rada, otpor promjeni ne iznenađuje. Ljudi se promjeni opiru na sve moguće načine, i često je čak i posvetiti se najmanjoj promjeni ljudima mnogo strašnije nego ignorirati opasnu situaciju. Zašto? Stvar je u tome da smo snažno vjerni našem viđenju svijeta, kaže Grosz – našoj priči. Želimo znati u koju novu priču ulazimo prije nego što izađemo iz stare. Ne želimo izaći ako ne znamo točno kamo će nas ona odvesti, čak i u slučaju nužde, kaže on, i to je tako bez obzira na to radi li se o klijentu ili psihonalitičaru. Drugim riječima, ljudi su općenito skloni ostajanju vjernima poznatoj priči.
Grosz kaže kako se puno puta zatekao kako razmišlja o Marissi Panigrosso nakon što je čuo njenu priču. Kako je zamišlja u uredu s velikim prozorima i računalima. S mirisom parfema i kave, a onda – prvim udarcem. Prati je u mislima dok ona izlazi kroz izlaz za nuždu. Vidi njezine kolege kako ostaju. Pitao se mnogo puta, kaže – što bi on učinio? I ja se pitam dok to čitam, što bih ja? Što biste vi?
Svi za sebe volimo vjerovati da bismo u takvoj situaciji potrčali prema izlazi. No ne možemo biti sigurni. Možda bismo stajali uokolo pokušavajući doznati još informacija, možda bismo se vodili logikom kojom su se vodile Marissine kolegice i čekali još informacija. Možda bismo pomislili kako ćemo se osjećati glupo da se vratimo drugi dan i vidimo da su svi ostali samo nastavili raditi, kaže Grosz. Možda bismo slušali nekog tko bi nam govorio da je pametno ostati, jer ako je avion udario u sjeverni toranj, pa koje su realno šanse da će udariti i o južni?
U susretu s promjenom oklijevamo, kaže Grosz, jer je promjena gubitak. No ako ne prihvatimo neki gubitak – poput Tamithe, gubitak slike svoje djece- možemo izgubiti sve.
Stoga, zapitajmo se, kaže Grosz – gdje nam zvoni alarm? I ako negdje zvoni, stojimo li uokolo i čekamo – i što točno?
Izvor: Stephen Grosz, The Examined Life: How we lose and find ourselves. 2013. Random House Canada: New York, Toronto.