Vezanost…za stvari, za osobe, za ishode događaja. Mi ljudi volimo se vezivati. Zašto je to problematično? Pročitajte u tekstu Jordana Allena.
Dva su zen redovnika putovala zajedno po blatnoj cesti. Padala je gusta kiša. Došli su do zavoja, gdje je stajala djevojka u svilenom kimonu, u nemogućnosti da prijeđe raskršće radi količine blata na cesti.
Jedan od redovnika podigao je djevojku i prenio je preko ceste.
Nastavili su put dalje.
Drugi redovnik nije progovorio dok nisu došli do hrama. Tada je već kipio od bijesa i nije se mogao suzdržati. “Mi redovnici ne približavamo se ženama”, rekao je drugom redovniku, “to je opasno. Zašto si to učinio?”
“Ja sam tu djevojku ostavio na raskršću”, rekao je prvi redovnik. “Zašto je ti još uvijek nosiš sa sobom?”
Glavno učenje zen budizma govori nam da vezivanje za stvari uzrokuje patnju. Čak i sreća, prije svega zbog svoje prolaznosti, na kraju rezultira tugom. Dublji mir dostupan nam je samo ako pustimo vezanost. Ne moramo se riješiti sreće, samo svoje potrebe i potrage za njom. Tada ćemo, i u trenucima sreće, jače biti u osjećaju jer nećemo biti zabrinuti o njenom gubitku.
Ovo se može primijeniti na sve koncepte, sva pravila, posjedovanja, istine, i koncepte -pa čak i ovo o ne-posjedovanju.
Otud priča o dva redovnika. Jedan od njih bio je vezan na pravilo, “Žene ne smiju dodirivati muškarce”, i njegova vezanost uzrokovala je patnju. Drugi redovnik nije bio vezan za to pravilo, pa je u trenutku kad je ženi trebala pomoć reagirao iz potrebe i u sljedećim trenucima njegova ne-vezanost omogućila mu je da jednostavno nastavi dalje.
Razlika između priče i stvarnog svijeta u kojem živimo
Ova metafora dobro funkcionira jer nitko ne misli da je krivo kad jedno ljudsko biće drugom pomogne da prijeđe blatnjav put, zapravo svi osjećamo simpatiju prema ljubaznosti prvog redovnika. No u stvarnom životu ljudi čine stvari koje smatramo krivima. Ovu je lekciju mnogo teže primijeniti kada je alegoričko “nošenje žene preko blatne rijeke” primjerice žensko pravo da odlučuju što se događa s njihovim tijelima, društveni problemi i slično.
Kada je riječ o takvim stvarima, mislim da ih je u jednom trenu bitno “odložiti”. I u ovom slučaju, naša vezanost za njih nam stvara patnju.
Otpuštanje vezanosti i borba za promjenom nisu međusobno isključive stvari. Odlaganje vezanosti također nam omogućuje da pitamo prava pitanja; pitanja koja omogućuju ljudima da dođu do svojih vlastitih zaključaka, umjesto potrebe da ljudi misle isto što i mi mislimo. To nam omogućuje slušanje reakcija bez obrambenog stava; razmontiravanje eksplozivne ljutnje i stvaranje prilike za integraciju povratne reakcije.
Što zaista znači otpuštanje?
Otpuštanje vezanosti ne znači indiferentnost. Ovo je česta kriva percepcija svjesnosti, meditacije itd. To znači otpuštanje određenog rezultata definiranja vrijednosti u svijetu. Ono što je divno jest da jednom kada se oslobodimo vezanosti, tada možemo postati efikasniji nego ikad u kataliziranju promjena koje želimo vidjeti u svijetu.
Jordan Myska Allen, Izvor
