Tuga je sveprisutna u životu, iako je često ne volimo doživljavati. Zašto bismo? Ona nije ugodna. No koja je njezina uloga i zašto se s njom ipak dobro susresti, pročitajte u članku.
S tugom se susrećemo i susretati ćemo se u mnogim dijelovima svog života. Ona je sastavni dio našeg života i ima svoju ulogu u njemu, pa bježati od nje nije pametno.
Tuga se može javiti u raznim fazama života. Ona se obično javlja kod rastanaka, kod neispunjenih očekivanja, kad se stvari ne dogode onako kako smo očekivali. Možda je riječ o rastanku s prijateljem koji je odselio, možda o prekidu veze ili odnosa u koji smo mnogo ulagali. Možda o smrti drage nam životinje i kućnog ljubimca. Možda o rastanku od kraja u kojem živimo. Možda se pak rastajemo od načina života kakvog smo poznavali. Ovo su događaji kod kojih se tuga manifestira očitije.
Nekad se ona pak manifestira suptilnije. Ponekad se, a da to često ni ne primijetimo, moramo rastati od očekivanja koja smo imali. I ovo su trenuci u kojima možemo doživjeti tugu. Kad se mentalno moramo rastati od života kakvog smo si zacrtali, a nije se ostvario. Od odnosa koji ne funkcionira tako kako smo priželjkvali. Od vlastitih očekivanja koja nisu realna. Sve su to rastanci, iako su ovi možda manje očiti. No tuga je normalan osjećaj kod svakog od njih.
Koja je uloga tuge?
Tuga ima svoju ulogu u našim životima, baš kao i sve druge emocije. Ovo mi se čini zanimljivim aspektom tuge koji je često zanemaren ili nije razumjet na kulturološkoj razini. Kao kultura ne razumijemo da tuga ima svoju funkciju, jer se od nje kolektivno branimo pa nemamo su rijetka mjesta na kojima to možemo naučiti. Dakle, koja je uloga tuge?
“Sazrijevanje uvijek podrazumijeva da moramo ostaviti za sobom nešto izgubljeno, makar to bio neki imaginaran prostor, a proraditi proces žalovanja znači napustiti jedan od ta prijašnja dva prostora (unutarnji ili vanjski), koji nam uvijek zvuči sigurniji, zaštićeniji,i premda ga više nema, predvidljiviji.
Jorge Bucay, Put suza“
Evolucijski tuga ima svoju funkciju. Evolucijski, njena je funkcija da uspori organizam kako bi se on povukao u stanju u kojem se možda nije u stanju suočiti s vanjskim podražanjima na način na koji bi to činio u normalnim okolnostima. Kako bi se oporavio i pripremio za nove izazove. I ovo je vrlo vrijedan razlog postojanja tuge. Sjetimo se ovoga kad nas sljedeći put posjeti tuga. Ona je na neki način zapravo naša prijateljica, prijateljica koja nam omogućava da nešto proradimo i krenemo dalje.
Često je tuga ono za što se držimo kao doživljaj nečeg voljenog, starog, nečeg što je prošlo, često se njome zapravo držimo za neki dio života koji je gotov jer nas je strah onog što dolazi iza tuge. Nekima je teško izaći iz ove faze. Jedan od razloga je taj da često osjećamo da je tuga jedino što nam je ostalo od poveznice k tom nečem starom, završenom, tom nama, tom životu, pogotovo ako je riječ o osobi koja je preminula ili koja više nije kraj nas. Zato neki ljudi toliko tvrdoglavo odbijaju izaći iz svoje tuge.
Nažalost, nema kratkog puta kroz tugu. Nema prečice. Nema drugog puta nego kroz tugu. Emocije imaju svoju funkciju, pa tako ni tuga nije iznimka. One trenutno mogu biti potisnute ili porečene. No organizmu je ona potrebna kako bi nešto odradio. Kronično potisnute emocije vraćaju se poput gejzira kojeg pokušate nasilno začepiti, a on izađe na drugom mjestu, mjestu koje najmanje očekujete. To je glavni razlog zašto tugu nije pametno izbjegavati.
Tuga ima svoju ulogu i kulturološki. Kulturološki ona ima simboličku funkciju otpuštanja kroz koje moramo proći ako želimo nastaviti sa životom. Rituali tugovanja postoje u mnogim oblicima i raznim kulturama te služe tome kako bi omogućili ljudima da simbolički prorade tugu. U našoj kulturi jedna je vrsta rituala tugovanja kod smrti osobe, primjerice, sprovod.
Što se događa kad se s tugom ne suočimo?
Zašto se s tugom treba suočiti? Jer kad se s tugom ne suočimo ona ne nestaje. Ona poprima drukčiji izgled ili oblik. Tuga voli nositi maske drugih emocija. Može se maskirati kao bijes. Ili kao ovisnost. Voli se maskirati kao ovisnost o alkoholu ili drogama. Ili one manje primjetne ovisnosti, o odnosima primjerice. Ovisnost o ljubavi. Ovisnost o zabavi. Ili o hrani. Tuga može biti jako gladna i natrpavati se ogromnim količinama hrane. Može se pak maskirati i kao bijeg u racionalno i stalan boravak u njemu. Sakrivanje jedne emocije putem druge česta je obrana. Ovakvo se ponašanje često uči u sustavima u kojima ne postoji dozvola za osjećanje tuge ili se nije naučilo s njom susretati. Čak i kulturološki se često uči zamjena jedne emocije drugom. Lakše je veselo se smijati nego sjediti s tugom. Kad je tuga sakrivena ispod slojeva drugih emocija i/ili disfunkcionalnih ponašanja, potrebno terapijski “guliti slojeve luka” kako bismo došli do tuge i proradili ju.
Kako se suočiti sa svojom tugom?
Nježno. Blago. Prigliti ju. Sjediti s njom. Pitati je odakle je došla, zašto je tu i što treba odtugovati. Ako je tuga prevelika i ometa nas u funkcioniranju, možda ovaj izravni put nije dobar način, pa je dobro naučiti mehanizme trenutnog bijega od tuge. No ovi se mehanizmi mogu upotrebljavati vremenski ograničeno. Samo kako bismo se vratili i suočili s njom kasnije kad budemo spremni.
A s njom se može suočavati na razne načine. Plakanjem, crtanjem, pisanjem, vođenjem dnevnika, ležanjem pod toplim pokrivačem ili unutar čega gdje se osjećamo ugodno i zaštićeno. Općenito, brigom o sebi. Laganim meditacijama. Jack Korfnield preporučuje stvaranje atmosfere podrške. Zatim osluškivanje vlastitog daha. Osjećanje daha u području prsa. Stavljanje ruke na srce. Ako nam je ovo previše, s tugom možemo jednostavno i sjediti.
Koliko god bismo to nekad voljeli, od tuge se ne može pobjeći. S njom se treba kad tad suočiti jer, sjetimo se – gejzir će probiti na nekom drugom mjestu ili u drugom obliku. Kad to najmanje očekujemo.
