regulacija emocija

Tara Brach; 3 prakse kao put do mudrosti

Tara Brach, učteljica budizma i psihoterapeutkinja, donosi nam tri budističke prakse kao put do mudrosti. Praktična nuspojava ovih budističkih praksi je i regulacija emocija.

 

Kao ljudima, evolucijski nam je ugrađena tendencija negativnosti – navika da se fokusiramo na ono što je potencijalno loše.  U suvremenom društvu, česta je (neizgovorena) tema vlastiti osjećaj nedostatnosti. Prešlo nam je u naviku da se fokusiramo na to kako ne uspijevamo – u vezama, na poslu, po pitanju izgleda, raspoloženja i ponašanja. Ili, volimo se fiksirati na tuđe greške, to kako su nas iznevjerili, kako su u krivu ili loši i kako bi trebali biti drukčiji. Bez obzira na to fokusiramo li se na to iznutra ili izvana, takav način razmišljanja stvara neprijatelja i zatvara nas u osjećaj odvojenog, ugroženog sebstva.

Dok je tendencija negativnosti ključni dio našeg aparata preživljavanja, kada ona dominira našim svakodnevnim životom, gubitmo pristup recentnije razvijenijim dijelovima vlastitog mozga koji pridonose osjećajima povezanosti, empatije i blagostanja. Što nam pomaže da se odmaknemo od tendencije negativnosti?

Donosimo tri načina na koja možemo probuditi svoj puni potencijal za prirodnu prisutnost i privrženost;

Potražite ranjivost 

Prva je stvar koju možemo napraviti pogledati prema ranjivosti, krećući od nas samih. Kada krivimo sebe, možemo se pitati: što se doista događa tamo ispod? Što me dovelo do toga da se ponašam na taj način? Možda ćete, primjerice, vidjeti da ste se bojali neuspjeha, i da vas je upravo taj strah doveo do toga da se ponašate točno tako kako se niste željeli ponašati. Ili ćete možda vidjeti da ste stvarno željeli odobravanje, jer ste se osjećali nesigurno, i stoga se završili nekako izdajući same sebe i ne ponašajući se s u skladu s vlastitim integritetom.

Jednom kad ste u prisutnijem i izbalansiranijem stanju, pokušajte pogledati očima mudrosti na to što se može kriti iza nečijeg ponašanja. Kako je ta osoba moguće uhvaćena u svoj vlastiti osjećaj neadekvatnosti, nesigurnosti, zbunjenosti? Ako počnete uviđati kako ta osoba možda pati, ponovo ćete se povezati sa svojim prirodnim osjećajem nježnosti i brige.

Aktivno izraziti suosjećanje 

Kada počnete razumijevati da ustvari patite na neki način, prirodno ćete se otvoriti od krivnje prema suosjećanju prema sebi. Kada je tuđe ponašanje okidač na koji reagiramo, prvo što trebamo napraviti je dovesti prisutnost ka vlastitim osjećajima ranjivosti. Kada suosjećanje naraste, sljedeći korak je aktivno ga izraziti. To je ono što u potpunosti budi suosjećanje. Ako radite na suosjećanju prema sebi, pogledajte što ranjiviji dio vas traži od vas. Je li to oprost? Prihvaćanje? Društvo? Sigurnost? Ljubav? Tada, iz najmudrijeg i najljubaznijeg dijela svojeg bića, pokušajte ponuditi si što je najpotrebnije. Bilo mentalno ili kroz šapat, možete izreći svoje ime i poslati poruku ljubaznosti; reći da sadržavate to s ljubavlju, da nećete otići. Možete nježno staviti svoju ruku na svoj obraz ili srce, ili si čak dati lagani zagrljaj kao način prenošenja poruke; “Tu sam s tobom. Stalo mi je.” 

regulacija emocija

Samuel Silitonga, Pexels

Ako radite sa suosjećanjem prema drugima, snažno je i iscjeljujuće iskomunicirati svoje prepoznavanje njihove patnje i vaše brige. Svi znamo da kad smo s nekim koga volimo, ako zapravo iskažemo riječi “Volim te” naglas, da to dovede prisutnu emociju do nove razine. Ako želimo promijeniti tendenciju prema negativnosti u odnosu s nekim – promijeniti svoje navike okrivljavanja i udaljavanja – potrebno promotrite njihovu ranjivost i tada, bilo putem molitve ili osobno, ponuditi im poruku razumijevanja i ljubaznosti.

Uključiti one koji se čine drukčijima

Dio naše tendencije negativnosti, kao i uzrok mnogih rasnih, religijskih i drugih vrsta nasilja prema određenim grupama jest pretpostavka potencijalne opasnosti – nešto je krivo – povezano s onima koji su drukčiji. Praksa koja nas (i društvo u širem smislu) potiče na inkluzivniju ljubav jest namjerno otvaranje prema dubljim odnosima s različitim drugima. Kada ovo pokušavamo iskomunicirati s namjerom ili razumjeti, to nas otvara prema višoj istini međupovezanosti svih stvari.

Dok naš mozak s jedne strane posjeduje mehanizam borbe ili bijega, on je također opremljen onime što bismo mogli nazvati mrežom suosjećanja, jer uključuje zrcalne neurone koji nam omogućuju da vidimo kako je drugima. Možemo osjetiti da drugi žele voliti ili biti voljeni; da se žele osjećati sigurnima i biti sretni. Kad osjećamo tu povezanost, ona nam omogućuje da se ponašamo uzimajući u obzir jedni druge i širu zajednicu. Ali ako si ne uzmemo vremena da stanemo i poslušamo drugačije, taj dio našeg mozga neće se automatski aktivirati. A kako bismo imali te dijaloge buđenja svijesti, moramo ciljano stvoriti prostore sigurnosti i svjesnosti.

Na sličan način na koji vježbamo na jastuku, možemo vježbati svjesnu komunikaciju s drugima i širiti krugove kako bismo se povezali. Postoje mnoge efikasne prakse poput dijaloga uvida ili nenasilne komunikacije koje nude strukturu ovakvog komuniciranja.

Važno je ovo vježbati u bliskim odnosima koje imamo. Nekoliko puta tjedno, moj muž i ja meditiramo zajedno i poslije imamo periode tišine kad se osvrnemo na određene upite poput: “Za što si trenutno zahvalan/na? Što ti je trenutno teško?” Također pitamo: “Postoji li nešto među nama što se trenutno ispriječilo otvorenom toku i toku ljubavi?”

regulacija emocija

Tara Brach @ tarabrach.com

Druga osoba sluša sa ljubaznom, prihvaćajućom prisutnošću i tada svatko od nas treba dati ime onome što osjeća. Koju god praksu izaberete, možete biti sigurni da je važan dio iscjeljenja.

Što je s onima koji nemaju želje ući u konverzaciju s nama? Na sreću, možemo znati da naš kapacitet da osjetimo povezanost nije povezan s tuđim kapacitetom da se s nama povežu. Naravno, lakše je sve to osjetiti kad postoji obostran trud, no još uvijek možemo ponuditi ljubaznost iz svojeg srca, bez obzira na sve. A istraživanje pokazuje da ovakva vrsta pažnje budi dio mozga koji osjeća suosjećanje. Moguće je ovo učiniti u svakoj situaciji, sa svakom osobom koju sretnemo.

Prirodno je da u susretu s povrijeđenošću, nepravdom, prevarom i povredom osjetimo cijeli nit emocija poput straha, mržnje i ljutnje. Negativna pristranost može nas zaključati u rat sa samima sobom i drugima “tamo vani”. Važno je da napravimo stanku, budemo sami sa sobom i s drugima, i budemo otvoreni prema osjećajima koji se pojave. Kada poštujemo i slušamo te osjećaje, prodiremo ispod njih.

Imam jutarnju molitvu koja je vrlo jednostavna: “Nauči me o ljubaznosti. Kada se počnem kretati kroz dan s tom premisom, trenuci postaju puni prisutnosti, nježnosti i životnosti – čak i kad se sretnem s izazovnim osobama, uključujući sebe!”

Tara Brach

Izvor