Ponekad smo u životu u fazi u kojoj smo depresivni, apatični, čini se da su nam potonule sve nade ili doista sve ide krivo. Simbolički gledano, riječ je o tamnoj noći duše. Naša nam duša pokušava nešto reći. Što?
Tamna noć duše amputira naš osjećaj identiteta. Naše preživljavanje je ugroženo, a maske koje nosimo više ne možemo sakriti od samih sebe. Osjećamo unutarnju tamu kako se približava s horizonta. Naša duša nam šapće da je autentičnost naš jedini identitet. Tamna noć duše nije samo kriza identiteta; to je trenutni nedostatak identiteta i apsolutni gubitak jastva. Usred tamne noći, borimo se da preživimo.
Tamna noć duše je medij kroz koji učimo o vlastitom preživljavanju. U punoj mjeri nastanjivati vlastitu patnju znači slijediti esenciju naše jedinstvene prisutnosti u ovom životu. Vjerujem da postoji umjetnost patnje koja nas može inspirirati da krenemo naprijed. Naše muke u življenju zahtijevaju umjetnički uvid kako bismo ih nadišli.
Ovaj je članak kreativno istraživanje muka koje moramo preživjeti u tamnoj noći.
U tamnoj noći duše…
Tama znači nedostatak ili manjak svjetlosti. Iz duhovne perspektive, tama stvara intuitivnu geografiju u kojoj fragilnost naših vjerovanja o značenju i svrsi naših života postaje bolno očitom. Ući u duhovnu tamu znači početi bolni i intenzivno teški put u esenciju naše vlastite nestalnosti.
Tamna noć duše nije nedostatak duha; to je sveprožimajući i neizbježni poziv duboko u područje duše. Tamna noć je duhovni pothvat koji nas nježno stavlja u krajolik vlastitih nedostataka i slabosti. Tamna noć duše je duboki prag u životu i duhovna točka bez povratka.
Duhovna tama je duboki unutarnji krajolik usamljenosti i napuštanja. Samoća je naš jedini pratioc u tamnoj noći. Čak i kad smo voljenih ljudi i prijatelja ne napušta nas očajnički osjećaj usamljenosti i napuštanja. Tama izaziva ekstremni kontrast između našeg neimjernog osjećaja samoće i duboke želje da pripadamo nečemu što je veće od nas samih. Patnja koja iz toga proizlazi nadmoćno definira našu prisutnost u svijetu.
Upravo je taj sveprisutni osjećaj napuštanja i usamljenosti unutar gomile ono što, za mene, predstavlja samu srž tamne noći duše.
Duhovna pustoš modernog društva
Živimo u vremenu u kojem kvaliteta i kapacitet naših umova kao da stalno propadaju. Tjeskoba, stres, disfunkcija i depresija glavne su značajke modernog društva. New age pak promovira gluposti koje se maskiraju kao uvid. U našem svijetu, izgradnja znanja ne služi pojašnjenju; ona samo potiče dublje razine zbunjenosti, kompleksnosti i kontradiktornosti… Zaveli smo sami sebe vjerujući da je ovo mahnito stanje destruktivne inertnosti kojeg zovemo napretkom nešto što je stvarno vrijedno. Uništavamo sebe i planet koji nam je jedini izvor života.
Duhovnost je u modernom svijetu postala robom. Jedna od najgornih značajkih naše ljudske egzistencije jest naša opsesivna potreba da sve s čime dođemo u kontakt pretvorimo u robu. Čak je i duhovnost pala pod taj utjecaj.
Naše obrazovanje koje nameće dizajn neizbježnog, uvjetovalo nas je da vjerujemo da smo intelektualni leminzi koji nemaju nikakvu sposobnost da sami za sebe osmisle svoj život. Nikad zapravo ništa ne učimo o smrti, sve dok se ona ne dogodi.
Duhovnost je jedinstveni umjetnički potvhat u kojem tražimo i otkrivamo kako se možemo povezati sa, komunicirati i sačuvati srž našeg života i egzistencije unutar vlastitog bića. Način da se ponovo dobijemo pronalazi se samo kroz putu umješnosti; ponovo preuzeti vlastitog pravo na rođenje u umjetnosti života sama je srž duhovnosti.
Potraga za umješnošću unutar tamne noći duše
Tamna noć duše je iskustvo koje prožima mnoge duhovne i umjetničke tradicije na svijetu. Često je se povezuje sa misticima, ili onim ljudima koji posvećuju svoj život potrazi za višim razinama uvida u ljudsko stanje.
Iskustvo tamne noći je prirodni, normalni i univerzalni fenomen koji dotiče svaku osobu na planetu na neki način. Drugim riječima, energija i energije duše preplavljuju naš senzibilitet toliko jako da smo, bez obzira na svakodnevne pothvate, bačeni u provaliju psiho-emocionalnih muka.
U tamnoj noći duše gubimo vlastiti osjećaj svrhovitosti, identiteta i značenja.
Svatko od nas putuje kroz tamnu noć na jedinstven način, ali zajednički je svima taj pothvat za značenjem i svrhom usred destrukcije trenutnih vjerovanja. Upravo na tom mjestu, na ruševinama vlastitih vjerovanja, pokušavamo udahnuti zrak iako se osjećamo kao da nas je čak i on napustio.
Usred tamne noći duše, destruktivne sile uništavaju naša najcjenjenija vjerovanja. Drugim riječima, tama uništava ono za što smo nekad mislili da je stvarno i istinito i nadomješta to kompletnim nedostatkom vjerovanja. Destrukcija vjerovanja je i vitalna i potrebna i iako nas naša patnja u tim trenucima može odvesti do granica naše izdržljivosti, to duša stvara prostor za rađanje novog.
Upravo usred jada toliko toga postaje jasnijim. Onaj tko kaže “Ništa dobrog nije iz ovoga proizašlo” još ne sluša.
Clarissa Pinkola Estes
Tamna noć duše uči nas da ne možemo postići unutarnji mir osim ako si ne dopustimo apsolutno uništenje vjerovanja koja nas ograničavaju.
Tamna noć duše u svojoj je suštini kreativan proces. Nema smislene kreativnosti bez uništenja stvari koje služe našem ograničenju. Naša duša to već zna i dovesti će nas do najbolnijih i najokrutnijih područja upravo kako bi nam pomogla da se ponovo stvorimo.
Tamna noć duše stvara apsolutno uništenje toga što nam je poznato i daje nam utjehu, toga što nam je davalo smisao da radimo stvari kako smo ih nekad radili. U tom okolišu učimo spoznati stvarno značenje osjećaja usamljenosti i izgubljenosti. Ne možemo vidjeti kamo ići, a više se ne možemo vratiti tamo gdje smo nekad bili. Tama nas gura u zbunjenost, napuštenost i osjećaj beznanosti.
Još se uvijek krećemo kroz svakodnevnu egzistenciju ali sa sveprisutnim osjećajem paralize. Osjećamo kako idemo kroz vrijeme, ali svaki korak koji radimo postao je bolno nesiguran. Niti možemo pobjeći u neki vanjski sistem vjere, jer naša duša zahtijeva da naučimo stvarati vlastita vjerovanja i da osjetimo ritmove zemlje.
Kada se unutarnji svijet sruši
Kada se naš unutarnji svijet počinje urušavati i osjećaj pustoši počinje prožimati našu egzistenciju, društvo brzo tom osjećaju daje naziv depresije. Naravno, depresija kao bolest zarazna je i ona utječe na naše obrasce, emocionalna stanja i biološko funkcioniranje. Kako bismo se oslobodili depresije često pokušavamo promijeniti obrasce mišljenja i/ili koristiti kemijsku intervenciju za olakšavanje simptoma.
Možda smo u našim nastojanjima da izbjegnemo patnju, sami sebi učinili štetu. Patnja je neizbjžna stvarnost svakodnevnog življenja. Iako je ona neugodna, nepoželjna i ugrožavajuća, naš je stvarni zadatak da prođemo kroz nju i naučimo od nje nešto. Ponkad jednostavno trebamo pronaći način da dođemo na drugu stranu.
Ne bismo trebali pronaći način da se oslobodimo neuroze, nego da iskusimo što ona znači, što nas ima za naučiti, što je njena svrha. Trebali bismo čak naučiti biti zahvalni na njoj, inače prolazimo kraj nje i propuštamo priliku da se upoznamo takvi kakvi zaista jesmo. Neuroza je stvarno uklonjena tek kad je uklonila lažni stav ega. Ne liječimo mi nju- ona liječi nas. Čovjek je bolestan, ali bolest je pokušaj prirode da ga izliječi.
Carl Jung
Tamna noć duše priziva osjećaje depresije, ali to je fenomen koji je mnogo ekspanzivniji, tjelesniji i primarniji. U toj pustoši farmaceutsko olakšanje neće mnogo pomoći. Zov duše ne može se riješiti na taj način. Niti možemo samo “promisliti” svoj put iz tamne noći kao da je to neka vježba kognitivne terapije.
Svaka patnja od nas zahtijeva da se s njom suočimo kako bi mogao početi dijalog. Naš zadatak nije najaviti rat protivniku, već započeti proces učenja od nestalnog mentora. Hrabri se korak sastoji u izgradnji vlastitih snaga kontemplacije, ili dugog i pažljivog promatranja vlastitog iskustva. Kontemplacija, koncentracija, pronicljivost, svjesnost i fokus naši su najjači vodiči kroz tamnu noć.
Naravno, patnja je nešto što bismo svi rado izbjegli. No stvarnost života je takva da ju nije uvijek moguće izbjeći. Cjelokupni ljudski život kroz ogromne tijekove vremena i prostora iskusio je patnju u različitim oblicima. Okrenuti se od nje znači izgubiti vlastitu ljudskost.
U tamnoj noći duše, kontemplacija stvara prostor za rad s vlastitim strahovima. Ponekad je upravo ono što ima moć da nas uništi ono što nam ima najviše za ponuditi. Naša vlastita jedinstvena patnja usred tamne noći duše naš je savjetnik kojem trebamo vjerovati.
Tamna noć duše zahtijeva da ponovo stvorimo vlastita vjerovanja.
U srži, tamna noć duše otima nas lažnoj sigurnosti naših vjerovanja, tradicija i vjere i odnosi nas u nestalan prostor u kojem ne možemo naći svoj identitet, svrhu i značenje. Tamna je noć fizička, mentalna i duhovna bezdan u kojoj su pitanja poput “Zašto sam ovdje” izvor boli, patnje i unutarnjih muka.
Tamna je noć mjesto potpunog napuštanja, samoće i usamljenosti – nema drugog puta nego proći kroz nju iako nam je tlo pod nogama postalo nesigurno.
Tamna noć duše tjera nas na duboko, neizbježno promišljanje naše esencijalne prirode i svrhe našeg života u ovom svijetu. Zato je kroz nju najbolje proći tako da otvoreno prihvatimo situaciju i okolnosti i zadržimo čvrsto vjerovanje i namjeru da se krećemo kroz teren pred nama, bez obzira na ekstremnu nelagodu koju osjećamo…Duša najviše napreduje upravo kad se kreće kroz najmračniji teren, ne znajući.
Tamna je noć novi početak koji zahtijeva da otkrijemo novu umješnost.
