Američki novinar Dan Harris u knjizi “10% sretniji” opisuje svoje iskustvo postizanja emocionalne svjesnosti. Riječ je o zen praksi jednog novinara, i to novinara koji je istovremeno iznimno ambiciozan, kritičan i agnostički nastrojen. Dan Harris tako kreće od skeptika koji religijskim temama pristupa samo izvana do upoznavanja duhovne prakse i razvijanja svjesnosti o glasu u vlastitoj glavi.
“Kad sam tek počeo pisati, knjigu sam želio nasloviti Glas u mojoj glavi je šupčina. Međutim, naslov se nije doimao najprikladnijim i nije pristajao uz čovjeka čiji posao zahtijeva da se drži standarda pristojnosti…No, prvotni naslov je svjedočanstvo žive istine. Glas u mojoj glavi može biti krajnje neugodan. Čak se usuđujem pretpostaviti da je tako i s glasom u vašoj glavi. Većina nas, ljudi, toliko je hipnotizirana razgovorom koji neprestano vodimo sami sa sobom, da nismo ni svjesni glasa u glavi.”
Dan je radio kao novinar na jednoj američkoj tv-postaji i njegova karijera izgledala je kao tipična karijera mladog ambicioznog novinara. Napredovao je na ljestvici svoje tv-kuće u kojoj je vladala kompetitivna atmosfera, baveći se uglavnom religijskim temama iz racionalne novinarske perspektive.
Njegov put prema duhovnoj praksi počeo je napadajima panike. I to napadajima panike koji bi mu se javljali u eteru – za jednog novinara dosta problematična pojava. Radeći na sebi kako bi izišao na kraj s njima, te spajajući taj rad s vlastitim religijskim reportažama, Harris je malo pomalo počeo upoznavati zapadne verzije istočnjačkih filozofija i u nekima od njih je počeo prepoznavati – svoje obrasce ponašanja!
“Ego nikada nije zadovoljan. Ma koliko robe kupili, ma koliko argumenata imali, ma koliko ukusnih jela pojeli, ego se nikada ne osjeća potpunim. Ne opisuje li to moju bezgraničnu glad za pojavljivanjem u eteru?…Ego se neprestano uspoređuje s drugima. Stalno preispituje vlastitu vrijednost u usporedbi s izgledom, bogatstvom i društvenim statusom svih ostalih. Ne objašnjava li to moju zabrinutost na poslu?”
No ni kod duhovnog razvoja, Harris se nije mogao osloboditi tog internog monologa – naime, kao osoba koja je cijenila racionalno i svjetovno, isprva se sramio to što ga je privuklo područje poznato kao samopomoć.
“Bilo mi je pomalo neugodno čitati pisca koji piše knjige za samopomoć i razmišljati, ovaj čovjek me skroz pridobio. Upravo u tom trenutku, ležeći u krevetu kasno te noći, prvi put sam shvatio da je glas u mojoj glavi, koji je davao komentare koji su dominirali u mojoj svijesti otkad znam za sebe, šupčina svoje vrste.”
No tijekom vremena, Harris se sve više opušta u ulozi duhovnog tragača. Upoznaje razne duhovne učitelje, poput psihijatra i zen učitelja Marka Epsteina. Iskušava razne duhovne prakse, a sve s istim ciljem: postizanjem svjesnosti, ostajanjem u sadašnjem trenutku. Također počinje sve više uviđati koliko svjesnosti nedostaje u različitim područjima njegovog života – tu je kompulzivno prejedanje, pa posao na kojem osjeća stres radi kompetitivnog okruženja.
To ga još navodi na još jače traganje za duševnim mirom. U jednom trenutku na nagovor Marka Epsteina odlazi na meditacijsko povlačenje i tamo isprobava meditaciju. Meditacija mu omogućuje da prvi put doživi istinsku svjesnost. Tada shvaća koliko je u svakodnevnom životu podložan vrtlozima uma te kako mu samo jedan krivi kovitlac misli, primjerice, ujutro, može na određeni način usmjeriti čitav dan. Također doživljava svoje prvo stanje prave svjesnosti i kaže da je slično osjećaju iznimne budnosti. Harris u svojoj knjizi također navodi i druge, inače rijetko spominjane informacije.
Primjerice, riječ “patnja” koja se često koristi kao prijevod riječi “dukka”, kako bi se prevela Budina poznata rečenica: “Život je patnja”, zapravo je krivi prijevod. Na engleskom jeziku (a očito ni hrvatskom) ne postoji doslovan prijevod te riječi, no točnije bi bilo prevesti ju kao “nezadovoljstvo” ili pak “stres”. Stoga ljudi često doživljavaju budizam kao nešto depresivno. No zapravo se jednostavno radi o učenju svjesnosti, o tome kako da budemo prisutniji u sadašnjem trenutku, što god da se u njemu događalo. O doživljavanju života u njegovoj cjelovitosti, a ne samo kroz prizmu stalnih tokova misli ili kao čekanje na sljedeću ugodnu stvar koja će nam se dogoditi.
Jeste li spremni pokušati praksu svjesnosti? Preporučujemo knjigu kao uvod u ovo područje. Daje krasan prikaz puta postizanja svjesnosti jedne osobe. Zahvaljujući spisateljskom talentu i duhu Dana Harrisa, to čini na duhovitiji i živopisniji način nego što to obično imamo prilike čitati u knjigama iz ovog područja.
Svi citati preuzeti su iz knjige Dan Harris: 10%sretniji, Mozaik knjiga, 2014.
