Gužva u prometu, određeni tip ljudi, određene vrste životnih poteškoća…svi imamo nešto što trese naše drvo. Što trese vaše?
Jednom davno u jednom starom hramu živio je redovnik, brinući se o umirovljenom učitelju, kao i o poprilično poznatom dvorištu hrama. Jednog dana, iz daleka su stigli posjetitelji kako bi se divili vrtu. Stoga je on proveo jutro pomno grabljajući pijesak u dvorištu i pažljivo skupljajući sve otpale listove. Nakon što je sve uredio tako da je dobro izgledalo, primijetio je svojeg starog učitelja kako preko vrtnog zida gleda što ovaj radi.
“Vrlo lijepo”, rekao je starac. “No jedna stvar nedostaje. “
“Koja?”, pitao je redovnik.
Starac je uhvatio granu drveta koja je visila nad vrtnim zidom i dobro je protresao, puštajući da jesenje lišće padne po svim dijelovima pomno pograbljanog pijeska.
“Eto,” rekao je stari učitelj, “sada je savršeno.”
Ne znam izvor te priče. Ja sam je prvi puta pročitao u knjizi Janwillema van der Weteringa, An empty mirror. Gledajući unatrag na njegovu verziju, iznenadilo me da je glavna lekcija koju on vuče iz priče ona o nestalnosti i nevezanosti. Trebali bismo biti pripravni vidjeti sve naše napore kako netragom nestaju, i mirno gledati takav ishod. To je nedvojbeno važna leksija “i ona koju svi trebamo naučiti”, pogotovo kako starimo. No ja bih htio ovoj priči prići iz malo drukčijeg kuta.
Mislim da svi mi ulazimo u zen praksu na način poput tog redovnika. Želimo se baviti zenom kako bismo smirili svoje umove i dozvolili sebi da pograbljamo i uredimo svoj unutarnji mentalni krajobraz u nešto mirno i divno. Želimo skupiti i odbaciti svo lišće naših neželjenih misli i emocija. Želimo postići određeno stanje ili izgled i u njemu ostati.
No trebali bismo naučiti kako se ne možemo držati za nijedno stanje uma. U Van der Weteringovoj verziji priče stari majstor djeluje pomalo sadistički, tresući drvo samo kako bi uznemirio mladog rdovnika. Ili to bar tako izgleda iz perspektive redovnika, jer on ne može vjerovati da vrt stvarno izgleda bolje sa svim tim lišćem koje je slučajno popadalo uokolo.
No mogli bismo pitati sljedeć: ako vrt zaista izgleda bolje tako, zašto onda uopće prolaziti kroz cijelu tu muku njegovog uređivanja? No činjenica jest da smo psihološki nepripremljeni da jednostavno prihvatimo život kakav jest. Ako pomno ne pograbljamo vrt,ne možemo doći do iskustva u kojem vidimo savršenstvo u tom da listovi slučajno padnu gdjegod.
Koji bi bio praktični ekvivalent ovog grabljanja? Pa, prije svega, studiozna svjesnost i imenovanje vlastitih misli o tome kako želimo da naš unuarnji krajobraz izgleda. Što smo voljni tolerirati ili ne tolerirati i gdje.
Ovo ljeto ispričao sam tu priču svojoj ženi. Ona se smijala i rekla, “Sam (naš sin koji ima dvije godine) je tvoj stari učitelj! On je stvarno u stanju protresti tvoje drvo!” I ona je u pravu! Ovo ljeto zajedno smo putovali Italijom, što je bilo vrlo zanimljivo. Ako ste ikad putovali s malim djetetom onda znate kako to može poremetiti bilo kakvu predodžbu toga kako želite da se stvari odvijaju.
U pravilu, stvari su se odvijale glatko kadgod bih ja bio u stanju zaboraviti riječ “odmor”. Jer “odmor”, meni, znači mir i tišinu i vrijeme za čitanje i pisanje, koje dijete u potpunosti poremeti. Tako da je on imao ulogu dobrog učitelja koji bi mi, kad god bih se krenuo vezati za svoj savršeno pograbljani vrt, ukazao na to.
Svi mi moramo prakticirati grabljanje vrta stalno iznova, kako bismo zaista bili u stanju vidjeti gdje lišće pada i kako reagiramo.U našoj praksi nije riječ o čišćenju lišća jednom zauvijek, nego o građnju sve većeg i većeg vrta, koji postupno širi zidove, kako bi mogao primiti sve više i više lišća! Sve dok ne budete u stanju sadržavati štogod da vam se događa u životu. A kada se vrt proširi tako da uključi cijeli svijet, kada smo stvarno voljni prihvatiti i odgovoriti na svaki trenutak u životu baš takav kakav jest, tada ćemo jednog dana ustanoviti da je svaki list pao na baš pravo mjesto.
Barry Magid
