Simptomi su tu i čine se nepoznati, ometaju svakodnevnicu. Mogu izgledati kao nedostatak daha, lupanje srca, znojenje dlanova. Ili mogu izgledati kao kronični umor. Prazina. Tuga. Ljutnja. Neodređena izmaglica koja se nalazi između vas i ostatka svijeta. Tisuće šišmiša u prsima koji lepeću krilima.
Simptomi su neugodni. Zastrašujući. Bolni. Čini se kao da ih se treba što prije riješiti.
No oni su tu s razlogom. Oni se javljaju poput tihih vjesnika koji izranjaju iz neke druge dimenzije. Kažu nam da nešto, negdje, nije u redu. Da na nešto nismo obratili pozornost. U trenutku kad se javljaju ne možemo ih razumjeti, pa bježimo dalje od njih, pokušavamo naći odgovore na njih koji će nas zadovoljiti, strpati ih u kućicu, nagužvati u uredne kategorije, zatvoriti i nastaviti živjeti.
No, ništa od toga. Ignoriranje ili pospremanje simptomi dugoročno ne pomaže. Ako im ne obratimo pozornost kakvu zaslužuju, oni će se opet javiti. I opet. I opet. Sve dok ne obratimo pozornost na uzrok i na ono što leži ispod njih. Na onu priču radi koje su se u prvom redu javili.
Zato ih je povremeno potrebno pažljivo poslušati. Povremeno je rasplesti njihovu priču, vidjeti što se krije iza njih, koja je poruka i što nam žele prenijeti. Možda je potrebno da obratimo pozornost na neke stvari koje smo dotad potiskivali. Možda je potrebno da steknemo bolje razumijevanje vlastitih emocija. Možda je potrebno da se vratimo sebi i posvetimo pozornost svemu što smo zanemarivali.
Slušanje vlastitog tijela i duše bitno je za cjelokupnu našu dobrobit. Važno je shvatiti da simptomi nisu samo smetnja koju trebamo maknuti s puta. Oni su ovdje kao vrijedni glasnici kako bi nam otkrili dio života koji čeka da mu posvetimo pozornost.
Što bi nam mogli govoriti neki od simptoma? Na koje bi nas područje mogli navoditi kojem je potrebno obratiti pozornost?
Anksioznost ili nedostatak daha, osjećaj pritiska u prsima može ukazivati na to da postoji neko područje koje nismo pogledali u našem emocionalnom živoru. Postoji li neki dio koji zahtijeva da mu posvetimo više vremena? Možemo li uočiti neke emocije koje nismo doveli u svijest? Što je to što nam se dogodilo u zadnje vrijeme što zahtijeva više emotivne pozornosti?
Ako osjećamo neodređenu tugu ili osjećaj praznine, obamrlost ili otupjelost možemo se zapitati postoji li neko područje u kojem se osjećamo kao da imamo manjak izbora. Je li se dogodilo nešto to nas je povrijedilo ili nas povređuje, čime se ne bavimo?
Slično tome, česte glavobolje također mogu ukazivati na to da imamo mnogo stvari koje osjećamo da “nosimo”. Jesmo li izloženi nekom emocionalnom stresu kojeg nismo svjesni?
Ovo su samo neki od simptoma, no paleta je, naravno, šira. Simptomi psihičkih problema tu su kao vjesnici koji ukazuju na nešto. Ovaj članak nije dijagnostički alat, nego poziv na prvi korak osluškivanja njihovog jezika. Jer oni su tu kao podsjetnik. Nekad nježno, a nekad burnije i jače, ukazuju na to da negdje u sustavu postoji neravnoteža koja traži pažnju. Prvi je korak na putu do ravnoteže to da se zapitamo na što nam to simptomi žele ukazati.