Stilovi vezivanja i funkcioniranje u odnosima

Ponavljamo li često obrasce u odnosima? Prvi korak ka razrješavanju istih je osvještavanje vlastitih stilova vezivanja kojima smo skloni u odnosima. Pročitaje u članku koji su to.

Kad se u odnosu s prijateljima ili partnerom/partnericom dogodi svađa, imate li se običaj udaljiti i uzeti vrijeme kako biste sami provarili stvari? Ili se volite još više povezati s osobom u svađi, kako biste riješili istu, inače se osjećate anksiozno? Ovakvi obrasci predstavljaju takozvane stilove vezivanja.

Stilove vezivanja u svom je radu prvi primijetio psihoanalitičar John Bowlby. On je ustanovio kako se stilovi vezivanja formiraju u najranijem djetinjstvu. S obzirom na to smo kao ljudi socijalna bića za što smo biološki predodređeni, veza s roditeljima u najranijem je djetinjstvu ključna za djetetovo preživljavanje. Stoga će ono u sustavu roditeljske njege učiniti sve da izbjegne prekid te veze i roditeljsko napuštanje. To ujedno znači i prilagođavanje roditeljskom emotivnom funkcioniranju.

Na ovaj način formiraju se nesvjesni obrasci koji se internaliziraju i potom utječu na to kako funkcioniramo u odnosima ostatak života. Oni čine sustav stilova na koji se vežemo uz druge ljude i na koji funkcioniramo u odnosima.

Stilovi vezivanja – vrste

Psihoterapeuti i istraživači koji su kasnije razvijali ovu teroiju dalje razlikuju 4 stila vezivanja:

1. Sigurni stil vezivanja – ovaj stil vezivanja omogućuje lako stupanje u emocionalnu bliskost s drugima. Osoba osjeća kako joj je lako ovisiti o drugima i pustiti druge da ovise o njoj. Lako im je imati fleksibilne granice i pustiti da se one mijenjaju kako se mijenja odnos.
   Ova se vrsta povezanosti razvija kad je dijete u djetinjstvu steklo punu sigurnost kroz sigurnu povezanost s roditeljima koji su emotivno dostupni i odgovarajuće responzivni na djetetove potrebe za vezanosti, kao i koji imaju kapaciteta za samo-regulaciju vlastitih pozitivnih i negativnih emocija. Ljudi s ovim tipom vezanosti gledaju sebe i druge ljude pozitivno.
2. Anksiozni stil vezivanja– ova vrsta stila vezivanja razvija se kad je dijete izloženo okolišu u kojem roditelj nije nužno responzivan tj. attuned na djetetove potrebe. Karakteriziraju ju poteškoće u ostvarivanju emotivne bliskosti s drugim ljudima i briga oko reciprociteta. Područje razvoja je sklonost zapadanju u simbiotske odnose. Na poteškoće u odnosima reagiraju željom za još jačim kontaktom te anskioznošću ako se isti ne ostvari. Karakterizira ih i negativan pogled na sebe, a pozitivan na druge.  U vezi su skoni zabrinutosti i strahu od odbacivanja. Područje razvoja im je uspostava pozitivnije slike o sebi i ostvarivanje veće neovisnosti. Kulturološki su obično žene više gurnute u ovakve stilove vezivanja.
3. Izbjegavajući stil vezivanja
   Ljudi s ovim tipom povezivanja imaju naglašenu potrebu za nezavisnošću. Ne vole ovisiti o drugima. Na probleme u odnosu reagiraju još većom potrebom za neovisnošću.
   Sebe vide kao neovisne i ne traže toliko ispunjenost u odnosima. Na poteškoće u odnosima reagiraju još jačim odvajanjem od izvora frustracije. Intimnost ih na neki način plaši jer imaju osjećaj da podriva njihovu neovisnost. U vezi su skloni osjećati “gušenje” te dijeliti manje o sebi. Područje razvoja im je ostvarivanje intimnih odnosa. Obično su kulturološki muškarci više gurnuti u ovakve stilove vezivanja.
4. Deorganizirani stil vezivanja
   Obično rezultat ambivalentnog i nestabilnog roditeljskog ponašanja, gdje roditelj naizmjence pruža sigurnost, a naizmjence odbacivanje. Stoga se kod djeteta razvije zbunjenost i nestabilna slika o sebi te ono razvija nestabilne obrasce ponašanja u odnosima.
   Osobe sklone ovom stilu vezivanja htjele bi emotivnu bliskost, no teško ju ostvaruju. Sklone su oscijalacijama između intenzivnih emocija i disocijacije. Karakterizira ih oscilacija između pretjeranog vezivanja i pretjeranog odmicanja. Područje razvoja im je uspostava doticaja s vlastitim emocijama i njihova regulacija, a potom i razvoj intimnih odnosa.

Obično ne spadamo u samo jedan stil vezivanja već je svatko od nas spoj dva ili više stilova, no jedan je stil ipak pretežito dominantni.

Zašto je korisno poznavati vlastite stilove vezivanja?

Korisno je preispitati svoje obrasce vezivanja, kao i primjerice, obrasce vezivanja partnera. Na ovaj način možemo postati svjesni mnogih dinamika u odnosima te početi na njima raditi.

Osim toga, iako se čini da su ovi stilovi vezivanja aktualni samo u osobnim bliskim i intimnim odnosima, oni se često mogu pojavljivati i u poslovnim odnosima. Drugim riječima, poznavati ove stilove vezivanja znači poznavati načine na koje funkcioniramo u bilo kakvim odnosima s drugim ljudskim bićima. A to nadalje znači početi osvještavati izvore potencijalnih problema i njihova rješenja.

Iako se stilovi vezivanja formiraju u kontekstu ranog djetinjstva, oni se kasnije mogu promijeniti u drugim, drugačijim kontekstima. Njihova promjena zahtijeva intenzivan rad na sebi i spor je proces, no moguća je. Prvi korak na tom putu osvještavanje je vlastitog stila ili stilova vezivanja.