Stilovi vezivanja detaljno: kako se ponašamo u vezi i odnosima

Volite li bliskost u odnosu? Ili vam je naporna i izbjegavate je? Vaš partner ili partnerica voli stalno iskazivanje naklonosti, a vama to ide na živce? Već smo pisali o temi stilova vezivanja u odnosima, no s obzirom na to da je ona odlučujuća za načine na koje ulazimo i bivamo u odnosima, korisno je i dublje osvjestiti kako ovi obrasci djeluju u našem životu.

Stilovi vezivanja odlučujući su za to kako se ponašamo u odnosima, kako komuniciramo, kako podnosimo bliskost ili udaljenost partnera ili prijatelja, kako ulazimo u odnose te znamo li kako rješavati konflikte u odnosima i kako se pritom reguliramo. Dobro je, stoga, osvjestiti ovu dinamiku u vlastitom životu i načine na koje ona djeluje u odnosima.

Navodimo, zato, najčešće stilove i kako oni mogu izgledati u odnosima:

Izbjegavajući stil vezivanja

Volite li provoditi puno vremena sami? Čine li vam se odnosi i veze kao opterećenje? Oslanjate li se isključivo na sebe kad imate neki problem? Umaraju li vas česti iskazi ljubavne privrženosti, umjesto da vas pune? Je li vam kod upoznavanja ljudi potrebno dosta vremena da se “otvorite”?

Postoji velika šansa da ste skloni izbjegavajućem stilu vezivanja. Ovaj se stil vezivanja razvija kao reakcija na prvobitno okruženje u kojem postoji nedostatak intimnijeg dubljeg kontakta s roditeljima ili skrbnicima. Može to biti nedostatak dodira, nedostatak emocija, nesklad između izraza lica osoba koje su se brinule o djetetu i njihovih emocionalnih stanja ili pak situacija u kojoj je dijete u djetinjstvu bilo u velikoj mjeri prepušteno sebi. Možda roditelji nisu imali kapaciteta jer su bili preopterećeni poslom ili drugim okolnostima, pa je dijete naučilo preživjeti oslanjajući se isključivo na sebe. Može se raditi o tome i da roditelj nije znao ili mogao pokazivati emotivnu privrženost van funkcionalnog hranjenja djeteta ili brige o njemu. To ne znači nužno da roditelj nije volio/la svoje dijete, nego možda u tom trenu nije imao kapaciteta radi vlastite preokupiranosti ili nije znao/la kako iskazati tu vrstu privrženosti.

Naučeni na oslanjanje na sebe, ljudi s dominantnim stilom vezivanja u ovoj skupini mogu voljeti vlastitu neovisnost i stavljati je na prvo mjesto kao iznimnu vrijednost u životu te osjećati nelagodu pri pomisli na dublje vezivanje ili traženje pomoći od drugih. Djelomično se kod ovog stila vezivanja radi o tome da osoba nema iskustvo ugodnog bivanja u odnosu na jednoj dubljoj razini. Ako je osoba u djetinjstvu razvila ovaj stil vezivanja kao način preživljavanja, ona može iznimno cijeniti samoću. Može manje biti sklona izražavanju emocija. U trenucima kad treba pomoć, može ju ne tražiti. Može povezivanje tražiti u nekim drugim sferama, poput odnosa sa životinjama. Mogu osjećati čak olakšanje kad bliski ljudi odu na put, umjesto osjećaja da im oni nedostaju. Drugima povremeno mogu djelovati hladno ili nezainteresirano za druženje. Oni sami mogu osjećati da ne znaju kako se opustiti u vezi ili odnosu.

Obrana koja se često koristi je disocijacija – odvajanje od sadašnjeg trenutka kad je ono što se događa previše za živčani sustav.U gore navedenoj situaciji, dijete uči preživljavati tako da deaktivira svoj živčani sustav tj. zaustavlja se kod dubljeg ulaska u odnos jer nema to iskustvo. Naš živčani sustav tijekom života stalno uči. Drugim riječima, iako su primarni stilovi vezivanja duboko usađeni, oni se do neke mjere mogu “naučiti iznova” izlaganjem sigurnim odnosima.

Kad se ljudi s izbjegavajućim stilom vezivanja vežu u odnosu, to može biti na jednoj dubljoj razini koja je za osobu iznimno ranjiva. Zato je za partnere takvih osoba korisno da iskazivanje neovisnosti ne shvaćaju osobno, kao i da shvate kako i iz kojih razloga prečesto iskazivanje naklonosti takvoj osobi može djelovati “ugušujuće”. Osobe ovog stila vezivanja mogu imati puno prijateljstava i poznanstava, ali površnih.

Živčani se sustav može “učiti” drugim načinima bivanja u odnosu. Sporo i postepeno, on treba naučiti kako podići obranu od povezanosti kako bi mogao biti u dubljoj povezanosti. Kod ovog odnosa može biti korisno sporo i lagano iskušavati bivanje u zajedničkim aktivnostima s drugim ljudima te prepuštanje osjećaju vezivanja, svaki put isprobavajući korak dalje, onoliko koliko je osobi ugodno.

Anksiozno-preokupirani ili ambivalentni stil vezivanja

Imate li ponekad jaku potrebu za partnerom, a ponekad potrebu da ga odgurnete? Je li vam u odnosu potrebna velika količina validacije? Imate li strah od izbivanja partnera? Imate li potrebu da se “stopite” s partnerom?

Možda se nalazite unutar anksiozno-preokupiranog ili ambivalentnog stila vezivanja. Anksiozno-preokupirani  stil vezivanja nastaje kad osobe koje su se brinule o djetetu nisu konzistentne u odgovorima i dostupnosti na djetetove potrebe. Drugim riječima, taj se stil vezivanja razvija kad u kontekstu djetetovog odrastanja postoji velika količina nepredvidivosti ili nedovoljna količina koregulacije u odnosu s roditeljima.

To kod djeteta i kod njegovog živčanog stila može stvoriti konfuziju, kod koje dijete ne zna razlučiti tko će biti tu za njega, a tko ne ili kada će skrbnik biti tu, a kada neće. Iako može biti prisutno i roditeljsko iskazivanje ljubavi, nedostaje predvidljivosti i konstantnosti objekta koja je potrebna u fazi djetetova razvoja.  Kasnije osoba s ovim stilom vezivanja može imati problema u procjenjivanju tko može, a tko ne može zadovoljiti njegove ili njezine emotivne potrebe. Može imati veliku želju za povezivanjem s drugima, a istodobno osjećati nesigurnost oko toga hoće li druga osoba biti tu za njih.

Ovaj stil se odlikuje visokom razinom želje za bliskim emotivnim odnosima, ali istovremeno osoba osjeća strah od odbacivanja.Ovaj se stil također može razviti kao odgovor na nerazriješenu traumu iz prethodnog odnosa. Pojedinci kojima je dominantan ovaj stil vezivanja mogu imati poteškoće u razjašnjavanju vlastitih emocija, pa to može rezultirati zbrkom. Mogu otići i u pretjeranu nesigurnost kad partner iskazuje svoju potrebu za neovisnosti.

Naime, osobe koje imaju ovaj stil vezivanja mogu se pretjerano brinuti oko dostupnosti svog partnera i mogu postati anksiozne ili nametljive kad se njihve potrebe ne zadovoljavaju. Potrebna im je validacija u većoj količini, jer im je radi nedovoljne količine konstantnosti u primarnom odnosu izazov regulacija vlastitih emotivnih reakcija unutar partnerstva. No istovremeno osobe unutar ove grupe imaju duboki kapacitet za emotivnu povezanost.

U partnerstvu s takvim osobama dobro im je konzistentno iskazivati naklonost te pokušati ne shvaćati oscilacije osobno. Osobe s ovim stilom vezivanja mogu izlaganjem sigurnim odnosima učiti kako bivati u odnosima u kojima će dobivati konzistentne odgovore. Mogu učiti prepoznavati vlastite emocije te adekvatno sami odgovoriti na vlastite potrebe te s vremenom razviti manju potrebu oslanjanja na druge za regulaciju.

Neorganizirani stil vezivanja

Želite li se intimnost, ali je se istovremeno i plašite? Imate li nekad osjećaj da sabotirate vlastite odnose? Preplavaljuju li vas tuđe emocije i/ili iskustva? Jeste li skloni disocijaciji u susretu s intenzivnijim emocijama? Imate li problema s efikasnim postavljanjem granica?

Neorganizirana privrženost može u odnosu oscilirati između ponašanja koja su anksiozna i onih koja su izbjegavajuća. Pojedinci kojima je dominantan stil vezivanja ovog tipa u djetinjstvu su mogli imati traumatska iskustva, iskustva zanemarivanja ili iskustva inkonzistentnog ponašanja skrbnika ili roditelja. Svoje su skrbnike mogli doživljavati kao zastrašujuće pa se na taj odnos nisu mogli osloniti za regulaciju koja je potrebna malom djetetu. Može se raditi o tome da skrbnici ili roditelji nisu imali kapaciteta ili nisu mogli regulirati vlastite emotivne reakcije.

Pojedinci unutar ovog stila vezivanja često se bore s regulacijom vlastitih emocija te se mogu kretati između traženja bliskosti i njenog izbjegavanja. Mogu samosabotirati odnose koji imaju potencijala, a mogu i ne moći prepoznavati za njih hranjive odnose i one koji to nisu. Također povremeno mogu nesvjesno ponovno birati odnose s istim traumatskim obrascem koji je uzrok razvoja ovakvog stila povezivanja, što može perpetuirati disfunkcionalne odnose. Mogu oscilirati između stanja anksioznosti i stanja depresije. Ponekad se ova stanja mogu javljati samo u susretu sa specifičnim okidačima.

Kod neorganiziranog stila vezivanja možemo razlikovati podstilove. Primjerice, neki ljudi mogu na ono što percipiraju kao previše iscrpljujuće emotivno iskustvo u odnosu reagirati udaljavanjem i zatvaranjem, dok drugi mogu reagirati povećanom potrebom za validacijom ili mogu pretjerano tražiti prisnost od partnera.

Kod ovog je stila vezivanja također bitno ponovno učiti vlastiti živčani sustav kako se osjeća boravak u sigurnom odnosu. Potrebno je raditi na razjašnjavanju vlastitih emocija te učenju regulacije. Prepoznavanjem vlastite potrebe u nekom trenutku i učenjem kako na nju reagirati postaje lakše identificirati istu, te napraviti što je potrebno za njeno zadovoljenje. Učenjem kako bivati u sigurnom odnosu organizam uči dozvoljavati isti osjećaj i rekreairati ga i u drugim kontekstima.

 

Sigurni stil vezivanja

Peter Gric, Artstation

Osjećate li sigurnost u istraživanju odnosa s ljudima? Možete li efikasno komunicirati svoje potrebe i odgovarati na tuđe zahtjeve, a istovremeno postavljati granice tamo gdje je potrebno? Imate li dojam da možete uspješno balansirati između vlastitih potreba u odnosu i potreba odnosa?

Ako je odgovor na ova pitanja da, vjerojatno se nalazite unutar sigurnog stila vezivanja.

Pojedinci čiji se stil vezivanja naziva sigurnim imaju potrebu za bliskošću kao bitnom i uspijevaju je postići. Istovremeno pronalaze balans između potrebe za bliskošću i autonomije s druge strane tj. potrebe da svoju ličnost razvijaju i u drugim područjima.Mogu održati kontakt s drugom osobom i kad postoje problemi u odnosu. Mogu slušati i čuti drugoga, kao i izraziti sebe. Konflikti im nisu problematični jer znaju kako popraviti odnos u vezi.

Osjećaju se sigurnim u odnosima i vjeruju da postoje drugi koji mogu zadovoljiti njihove potrebe. Mogu dobro prepoznavati tko može zadovoljiti njihove potrebe, a tko ne. Osjećaju se sigurni u tome da istražuju okoliš i ne javlja im se osjećaj nesigurnosti u situacijama u kojima partner iskazuje neovisnost. Mogu dobro izraziti svoje emocije i isto tako upravljati svojim reakcijama. Sposobni su konflikte i svađe razriješiti na miran i smislen način.

Potrebno je naglasiti da različiti pojedinci mogu funkcionirati kao kombinacija više navedenih stilova povezivanja u uspostavi i održavanju odnosa.Također, većina ljudi nema samo jedan dominantni stil vezivanja, već je moguće imati kombinaciju više stilova vezivanja. Osvještavanje pripadnosti stilu vezivanja također nam može pomoći kod razumijevanja kako se ponašati u odnosima i čemu trebamo pokloniti više pažnje.

Otkrivanjem određene dinamike na djelu stupamo u područje svjesnosti. Naš organizam navikom je naučio kako se ponašati u vezi i kako reagirati na određeni način u primarnim odnosima ili pak odlučujućim kasnijim emotivnim situacijama. Iako su navike iz ranog djetinjstva teže promjenjive nego one kasnije, prostor za razvoj postoji.

Polako, ali sigurno, učenjem osluškivanja vlastitih potreba i prepoznavanjem vlastite dinamike u susretu s dinamikom drugih možemo naučiti svoj organizam kako navigirati i u drugim vrstama povezivanja. Tako možemo povećati fluidnost u odnosu te i bolje razumjeti sebe i druge.

Želite li istražiti dublje slojeve sebe i vlastite procese, javite se. 

You may also like...

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

Ovaj obrazac prikuplja vaše ime, e-poštu i sadržaj kako bismo mogli pratiti komentare na web stranici. Za više informacija pogledajte našu politiku privatnosti gdje ćete dobiti više informacija.