Jeste li se ikad zapitali što je to slobodna volja i koliko je čovjek zapravo ima, da odgovori na uvjete u kojima se nalazi? Razgovor između budističkog redovnika i filozofa daje zanimljive ideje.
M: Misli li Zapad da je riješio pitanje “tijela i duha”?
J.F. – Razvoj događaja u suvremenoj znanosti umnogome je potvrdio protuspiritualističku postavku i opovrgnuo predodžbu da su se u čovjeku združila dva načela, duhovno i materijalno – i da je to tako u cijeloj prirodi svojstveno samo ljudskoj vrsti. Prema spiritualističkoj ili dualističkoj postavci, duhovna i materijalna supstancija tvore i sam univerzum, što je pak metafizičko polazište. Tom su se idejom od davnih dana bavili Platon, Plotin, kršćanstvo i mnogi drugi. Taj čudesni susret, sjedinjenje duhovnog i materijalnog načela, događa se samo u čovjeku, tvrde oni.
…Kako budizam odgovara neurofiziolozima koji smatraju da je objašnjenje moguće i bez predodžbe o duhu koji se luči od tijela?
M. – Mislim da su različita gledišta prije stvar metafizičkog izbora nego znanstvenog dokaza. Znanost odbacuje predodžbu o nematerijalnoj svijesti koja je po definiciji fizički nepojmljiva. Činjenica da nam samokontrola može opasti zbog urođenih odstupanja u mozgu ne opovrgava postojanje nematerijalne svijesti, ali je ni ne dokazuje…
J.F. – Čini mi se da ovim argumentima još nisi uspio odgovoriti neurofiziolozima.
M: Još jedna stvar: model neuronskog čovjeka kao da svijesti oduzima svaku moć odluke. Prihvatimo li taj model, svim vidovima odlučivanja upravlja složen sklop neuronskog međudjelovanja i u toj shemi nema mjesta za slobodnu volju.
J.F. – Dva pitanja ne smijemo brkati. Prvo, postoji li kod čovjeka duhovno načelo koje bi se razlikovalo od materijalnog načela – tojest, je li čovjek sprega raznorodne supstancije? Drugo je pitanje ljudskog djelovanja i slobode. Osobno smatram da čovjek ima određenu slobodu. No ne vjerujem u postojanje duše i njezinu besmrtnost. To su dva odvojena problema.
M: Odakle nam onda ta sloboda?
J.F. – Mislim da postoji takozvani psihički sklop, rezultat sprege neurofiziološkog razvoja mozga i pojave jezika: svatko od nas svakodnevno svjesno provodi izbor na temelju večeg broja mogućnosti i ne živi isključivo po diktatu okolnosti, gladi, želja i odbojnosti kao primjerice životinje. Riječ je o egzistencijalnoj činjenici, ovaj pridjev rabim namjerno, u čast filozofu s kojim se općenito ne slažem: Jean-Paulu Sartreu.
No spomenuti izbor između više mogućnosti ne smijemo shvaćati apstraktno. Promjenjiv je. Prema Sartreovim riječima, upisuje se u “situaciju” koju sam ne stvaraš. Lepeza mogućnosti izbora skuplja se i širi. U nekim ti okolnostima okolina i kontekst nude veoma oskudne mogućnosti. Kad se nađeš u ratu, kad neprijateljska vojska navali na zemlju, a ti ostaneš bez igdje ičega, lepeza je veoma ograničena, zar ne? …Preostaje ti samo bijeg ili pogibija, a katkad ne možeš ni bježati. U drugim okolnostima- i zato konkretno zagovaram mir i demokraciju – imaš širi kontekst, živiš u društvu koje priznaje različite tipove društva i morala, a država ti načelno jamči sigurnost. U tom ti se trenutku šire mogućnosti izbora. ..
Tako možemo mirne duše tvrditi da unutar određenih granica postoji neka ljudska sloboda kojom se priklanjamo određenim vrijednostima, dok pak druge vrijednosti odbijamo i zaziremo od postupaka koje potiču. Nemamo neograničenu mogućnost djelovanja na kontekst, no ipak možemo birati pojedina praktična rješenja i djelatnosti, dok druge izbjegavamo. No to samo po sebi ne znači da u sebi nosimo neko besmrtno i duhovno počelo.
M: Budizam ne pretpostavlja neki besmrtni entitet, nego kontinuitet koji se neprestano mijenja. Međuovisnost. S druge pak strane nisam govorio o slobodnoj volji u tvom smislu – to jest o biranju životnog usmjerenja – nego samo o moći odlučivanja u sadašnjem trenutku.
J.F. – Ne volim izraz “slobodna volja” jer je prastar i pretpostavlja dušu koja uživa beskrajnu sposobnost odlučivanja…Izraz “slobodna volja” podrazumijeva predodžbu o potpunoj slobodi ljudskog bića, kao da je ljudsko biće vrhovni bog koji svojom voljom može podčiniti stvarnost. No uopće nije tako.
M: Nije,to vrijedi i u budizmu: on smatra da postoji međudjelovanje između nematerijalne svijesti i tijela s kojim je trenutno u sprezi….Moć odlučivanja proizlazi iz sposobnosti istančane svijesti za uzajamno djelovanje s grubim tijelom. Budizam to međudjelovanje opisuje svojim rječnikom: kroz tijelo prolaze istančani kanali kojima kolaju energije. Opažaji i izvanjski uvjeti potiču te energije na pretvorbu i gibanje, a one pak aktiviraju misli. Tako tijelo djeluje na nematerijalnu svijest. Nematerijalna svijest zauzvrat može utjecati na energije koje kolaju tijelom, što se prije svega očituje u moći odlučivanja.
J.F. – To je metafora duha u stroju, “ghost in the machine”. Postavka je i bergsonovska: svijest premašuje granice mozga.
M: U stroju doista živi duh: naša struja svijesti…
J.F.– Kako se svijest i mozak povezuju?
M. – Ne poričemo da se misao, iako nematerijalna, u mozgu ostvaruje kemijskim reakcijama, da se očituje u fiziološkim procesima koji djeluju na tijelo i da ti procesi zauzvrat djeluju na svijest. Spomenuto međudjelovanje traje dokle god je svijest u sprezi s tijelom. No dodajemo da funkcioniranje mozga i njegove odluke vodi nematerijalna svijest. Znanstvenici tu tvrdnju poriču i to je stvar njihovog osobnog metafizičkog izora – kao što je stvar metafizičkog izbora kad je budizam zagovara.
J.F. (…) Kao što sam već spomenuo, pretpostavka da se za mozak hvata neko duhovno načelo koje ga pritom nadmašuje navlas odgovara Bergsonovu polazištu u Materiji i pamćenju. To je djelo nastalo pri kraju razdoblja u kojem se neurofiziologija osobito bavila proučavanjem afazije. Afaziju, to jest potpuni ili djelomični gubitak jezične sposobnosti, neurofiziologija je povezala s veoma lokaliziranim oštećenjima moždanog tkiva i smatrala da je dokazala kako razaranje takvih dijelova mozga uništava i svijest. U nastojanju da opovrgne taj zaključak, Bergson je šest godina proučavao literaturu o afaziji. U svojoj knjizi pokušava pokazati da sjećanje, odnosno svijest, “premašuje” mozak. Visi na njemu “kao kaput na vješalici”, kaže, no ne svodi se na nj kao što se kaput ne svodi na vješaliciu i kao što se natprirodno ne svodi na prirodno.
Izvor: Jean-Francois Revel i Matthieu Ricard; Redovnik i filozof: budizam danas. Naklada Pelago. 2010.
