Sloboda i sudbina: Rollo May o konstruktivnom očaju

Ponekad nas okolnosti u životu koje doživimo kao sudbinu mogu dovesti do očaja. No znamo li da očaj možemo iskoristiti kao pokretač, da on može biti konstruktivan? Znaju Maria Popova i Rollo May .

____________________

“Nema ljubavi prema životu bez očaja od života”, primijetio je Albert Camus razmišljajući o odnosu između sreće i očaja kratko prije nego što je njegov zemljak Jean-Paul Sartre napisao svoju slavnu rečenicu da “ljudski život počinje na drugoj strani očaja”. Ali očaj svejedno povezujemo s nečim lošim, percipirajući ga kao izvor patnje, a ne kao silu koja oživljava.

Malo iskustva dovode do očaja tako kao napad na slobodu i gubitak mogućnosti da djelujemo – osjećaj da život, okolnosti ili neke druge eksterne sile osujećuju ostvarenje onog što želimo.

No sloboda i očaj, smatra veliki egzistencijalni psiholog Rollo May u svojoj knjizi “Sloboda i sudbina”, nisu dvije suprotne strane našeg spektra želja. Umjesto toga, one su komplementarne sile koje međusobno čine protutežu.

Podešavanjem svojeg odnosa prema očaju učimo spoznavati slobodu na jedan intimniji i potpuniji način.

Sloboda je za Maya osnovna vrijednost našeg iskustva života.

“Sloboda je više od same vrijednosti: ona je podloga mogućnosti vrednovanja; ona je osnova našeg kapaciteta za vrednovanje. Bez slobode nema vrijednosti koja je vrijedna tog imena….izvor svih vrijednosti je sloboda.”

No upravo zato jer je koncept slobode na ovaj način višedimenzionalan i tako isprepleten sa svime što nam je bitno teško je uhvatiti njegovo potpuno značenje. May nudi pronicljivu i inspirativnu definiciju koja nam može pomoći da se pokrenemo:

Sloboda se sastoji od toga kako se nosite s vlastitim ograničenjima, kako uključujete svoju sudbinu u vaš svakodnevni život.
[…]
Ljudsko dostojanstvo bazira se na slobodi, a sloboda na ljudskom dostojanstvu. Jedno su drugome preduvjet.”

A ipak, često izgubimo iz vida taj svakodnevni aspekt slobode koju bismo trebali sami stvoriti – May se žali kako smo “se prelako i prespremno uhvatili za slobodu kao pravo koje nam je dato rođenjem i zaboravili da je svatko od nas mora ponovo otkriti sam za sebe.” I u tome leži osnovni paradoks slobode – u njenoj neizbrisivoj međuigri sa sudbinom. Sloboda, u tom smislu, leži u onome što odlučimo učiniti s kartama koje su nam dodijeljene – ali karte ostaju karte.

“Sloboda duguje svoju životnost sudbini, a sudbina duguje svoj značaj slobodi. Naši talenti i darovi su na posudbu, i u svakom trenu može ih opozvati smrt, bolest ili bilo koji drugi događaj nad kojim nemamo direktan utjecaj. Sloboda je tako neophodna našim životima, ali je jednako tako nesigurna.”

A kada ta nesigurnost izgura slobodu na egzistencijalno dno – kad nas život baci u neželjene okolnosti i sravni sa zemljom našu mogućnost djelovanja – tada se prepustimo očaju. No tu, u jednom od najboljih dijelova svoje knjige, May tvrdi baš suprotno – on očaj opisuje kao konstruktivnu emociju, “često nužan uvod u najveća ostvarenja.” Kada nas očaj pribije na dno i natjera nas da pustimo sve za što smo se držali, uključujući i vlastite neuroze i iluzorne nade, on nam omogućuje da se opet izgradimo na načine koji nisu moguće u ugodnim parametrima života netaknutog neočekivanim. 

May nadalje opisuje taj plodni očaj:

“O očaju ne govorim kao o svemirskom durenju ili nekakvoj vrsti intelektualne poze. Ako je to raspoloženje koje treba nekoga impresionirati ili izraziti ogorčenost prema nekome, tada to nije izvorni očaj.”

Autentični očaj je ona emocija koja osobu motivira na pomirenje s vlastitom sudbinom. On je veliki neprijatelj pretvaranja. Zahtijeva da se suočimo sa stvarnošću vlastitog života…Očaj nije sloboda sama, no on je nužni uvjet za slobodu.

Maria Popova

Izvor