Odlasci na spojeve približavaju nas egzistencijalizmu. Jedan od najvećih zagovornika ovog pravca – Jean-Paul Sartre – razvio je niz ideja koje nam pomažu objasniti i očuvati naše dostojanstvo oči u oči s uzbuđenjem, anksioznošću i povremeno, vrtoglavicom, koju možemo osjetiti dok prolazimo kroz ritual “dejtanja” – odlaska na spojeve i pronalaženja partnera.
Ključni koncept egzistencijalizma izražen je u Sartreovoj ponešto opskurnoj, ali korisnoj rečenici: “Egzistencija prethodi esenciji”. Ono što Sartre misli pod “egzistencijom” su dijelovi našeg života koje smo slobodni sami za sebe odabrati: kako živimo, koji posao radimo, kako doživljavamo ono što nam se događa. A “esencija” se odnosi na stvari koje leže van naše kontrole: naša biološka priroda, tijek povijesti, pozicija zvijezda…
Ono na što nam je Sartre htio ukazati, kako bi nas oslobodio određenih rigidnosti uma, jest da bi se “egzistenciju” trebalo smatrati važnijom od “esencije”. Koliko god da si nekad volimo reći da stvari “trebaju biti” na određeni način, zapravo postoje mnoge radikalno različite moguće verzije nas samih koje su nam dostupne; možemo odabrati kako će stvari “biti” za nas do izvanredne razine. No većinu vremena, smatrao je Sartre, ne dajemo ovim otvorenim aspektima naših identiteta dovoljno prostora u svojim umovima. Smatramo da je način na koji živimo neizbježan i nepromjenjiv, i da nemamo slobodu odlučivanja kako će se naše priče odvijati. No Sartre smatra kako je to iluzija: osoba kakva smo sad nastala je donošenjem niza malih i većih odluka: ona je mogla biti potpuno drugačija, i mogla bi opet u budućnosti biti drugačija ovisno o načinu na koji koristimo svoju slobodnu volju u odnosu na sirovi materijal našeg života.
Iznenađujuće, no odlasci na spojeve – ili kako se to u suvremenom hrvatskom žargonu punom anglizama voli nazivati, “dejtanje” – može nas upoznati s bogatstvom ovih dramatičnih egzistencijalnih uvida. U godinama u kojima odlazimo na spojeve osjećamo, možda i više nego ikad prije, koliko je naše budućnosti zapravo nedefinirano, kako je malo toga zadato unaprijed, koliko mnogo opcija zaista postoji; kako zastrašujuće i fluidne stvari mogu biti.
Sa svakim spojem na koji odlazimo skiciramo – iako vrlo lagano – moguću budućnost. Ako naš spoj u srijedu dobro prođe, mogli bismo zamisliti (primjerice) život u kojem ljudi s kojima provodimo mnogo vremena rade u tehnološkom sektoru i u kojem ćemo se vjerojatno seliti više puta u životu; s vremenom bismo mogli imati i dijete imena Sven. Ako pak naš spoj u petak dobro prođe, mogli bismo naginjati prema životu u kojem ćemo mnogo vremena provoditi u svijetu kazališta, a dijete bi nam se moglo zvati Valerija, dok bi mu baka mogla biti egzotičnog podrijetla.
© Flickr/drufisher
Jednom kad napravimo svoj izbor, stvari se mogu početi činiti kao da su oduvijek trebale biti takvima, kao da je postojala neka esencija prema kojoj smo se oduvijek kretali, i jednostavno smo morali završiti s malim Svenom ili Valerijom koji pužu prema nama po tepihu. No u periodu odlaska na spojeve, bliži smo većoj i dubljoj istini: ne postoji jedan jedini scenarij.
Sartreov drugi veliki zaključak je da nas stvarno prepoznavanje vlastite slobode može dovesti u stanje velike, ali neizbježne anksioznosti, koja je na neki način spasonosna. Svjesni svoje stvarne slobode, prihvaćamo da moramo donositi zaključke i da, u isto vrijeme, nikad nećemo imati točne i potpune informacije na kojima ih možemo temeljiti, uz savršenu mudrost i sposobnost predviđanja koju bismo možda htjeli imati. Navigiramo uglavnom slijepi, prisiljeni da donosimo odluke koje bismo u idealnom slučaju prepustili bogovima, no u sekularnom svijetu, nemamo druge opcije nego da ih donesemo sami.
Na spojevima bismo se tako mogli pitati: za koga bismo se trebali odlučiti? Koliko dugo trebamo nastaviti? Kako da znamo je li ova ili ona osoba dobra za nas?
Sartreov odgovor je da nikad zapravo ne možemo znati, no nikad nećemo biti više i bolje živi i autentični nego kad se predamo takvim upitima: fluidnost naših sudbina tada je opipljiva, sa svom čudnovatosti i čudom koji dolaze uz to.
Prečesto gubimo taj osjećaj fluidnosti. Pretpostavljamo da je to ono što je trebalo biti i da nemamo daljnih mogućih izbora. Periodi u kojima odlazimo na spojeve pobijaju takve ideje.
Nije ni čudo da se stvari čine riskantnima. Sartre nas je htio osnažiti za izazove koje one sa sobom donose. Dejtanje gura na stranu veo naše normalne ugodnosti i otkriva predivnu, zastrašujuću i istovremeno, uzbudljivu nesigurnost egzistencije. S tolikim egzistencijalnim izazovima pred nama bar nam, ako ništa drugo, neće biti previše dosadno.
