U travnju 1958. godine, 22-godišnji Hunter S. Thompson, napisao je pismo o tome kako pronaći smisao života, kao odgovor na pitanje prijatelja. Pročitajte i inspirirajte se.
Dragi Hume,
pitaš za savjet: ah, to je tako ljudski i opasno! Jer dati savjet čovjeku koji pita što da učini sa svojim životom blisko je egomaniji. Usmjeriti čovjeka prema pravom i ultimativnom cilju – usmjeriti drščući prst u PRAVOM smjeru nešto je što bi samo budala preuzela na sebe.
Nisam budala, ali cijenim tvoju iskrenost u traženju savjeta. No tražim od tebe da se, kad čitaš što ti pišem, sjetiš da svi savjeti mogu samo biti proizvod čovjeka koji ih daje. Ono što je istina za nekog može biti katastrofa za nekog drugog. Jer ja ne gledam život kroz tvoje oči, ni ti kroz moje. Kad bih ti pokušavao dati određeni savjet, to bi bilo kao da slijepac vodi slijepog.
˝ Biti ili ne biti- to je pitanje.
Je l` dičnije za ljudski um sve praćke
I strjelice silovite sudbine
Podnositi il zgrabit’ oružje,
Oduprijet’ se…”
Shakespeare
I zaista, to i JEST pitanje: treba li plutati s plimom ili plivati prema cilju. To je izbor koje, prije ili kasnije, svjesno ili nesvjesno, svi moramo proći u životu. Toliko malo ljudi je toga svijesno! Sjeti se bilo koje odluke koju si ikad donio, a imala je utjecaja na tvoju budućnost: možda sam u krivu, ali ne vidim kako je to moglo biti bilo što osim izbora, koliko god posrednog, između dvije stvari koje sam spomenuo: plutanje ili plivanje.
No zašto ne plutati ako nemaš cilj? To je drugo pitanje. Nesporno je da je bolje uživati u plutanju nego plivati u u nesigurnosti. Pa kako onda pronaći cilj? Ne zamak u oblacima, već pravu i opipljivu stvar. Kako čovjek može biti siguran da ne hvata “veliku planinu od slatkiša”, neki primamljivi slatki cilj koji ima malo okusa i nimalo sadržaja?
Odgovor – i , na neki način, tragedija života, leži u tome što pokušavamo razumjeti cilj, a ne čovjeka. Određujemo cilj koji od nas zahtijeva određene stvari, i potom te stvari činimo. Prilagođavamo se zahtjevima koncepta koji NE MOŽE biti ispravan. Recimo da ste htjeli postati vatrogasac kad ste bili mali. S određenom dozom sigurnosti mogu pretpostaviti da više ne želite biti vatrogasac. Zašto? Jer se vaša perspektiva promijenila. Nije se promijenio koncept vatrogasca, već vi. Svaki je čovjek zbroj ukupnih reakcija na iskustvo. Kako se vaše iskustvo mijenja i povećava, postajete drugim čovjekom, i stoga se mijenja vaša perspektiva. To se nastavlja do unedogled. Svaka reakcija je proces učenja; svako značajno iskustvo mijenja vašu perspektivu.
Stoga se čini pomalo glupo, ne čini li se, prilagođavati svoje živote zahtjevima cilja kojeg svaki dan vidimo drukčije? Kako bismo ikad očekivali da na taj način dođemo do ičega osim možda do uznapredovale neuroze?
Stoga, odgovor se ne bi uopće trebao baviti ciljevima, ili bar ne opipljivim ciljevima. Bile bi potrebne hrpe papire koje bi razvile tu temu do ispunjenja. Pitaj boga koliko je knjiga napisano na temu “smisla čovjeka” i sličnih stvari, i pitaj boga koliko je ljudi već promišljalo o toj temi. (Izraz “pitaj boga” koristim samo slikovito). Nema baš nekog smisla da ti tako nešto pokušavam sažeti, jer sam prvi koji priznaje apsolutni nedostatak vlastitih kvalifikacija za svođenje smisla života na jedan ili dva odlomka.
Pokušavat ću se kloniti izraza “egzistencijalizam”, ali možeš o njemu misliti kao o vrsti ključa. Također možeš probati s knjigom koja se zove “Biće i ništavilo”, i drugom koja se zove “Egzistencijalizam: od Dostojevskog do Sartrea.” Ovo su samo prijedlozi. Ako si generalno zadovoljan s tim što jesi i što radiš, tada ih izbjegavaj u širokom luku. (Ne muti vodu bezveze). No vratimo se natrag na odgovor. Kao što rekoh, položiti svoju vjeru u opipljive ciljeve, u najmanju ruku, ne čini se mudrim. Stoga ne težimo tome da postanemo vatrogasci, ne težimo tome da postanemo bankari, ni policajci, ni doktori. TEŽIMO TOME DA POSTANEMO MI SAMI.
No nemoj me krivo shvatiti. Ne želim reći da ne možemo BITI vatrogasci, bankari ili doktori – ono što želim reći je da cilj moramo prilagoditi pojedincu, a ne tjerati pojedinca da se prilagodi cilju. U svakom čovjeku, isprepletena kombinacija nasljednih i okolinskih elemenata proizvela je određene sposobnosti i želje – uključujući i duboko ukorijenjenu potrebu da funkcionira na takav način da njegov život bude SMISLEN. Čovjek treba BITI nešto; treba značiti.
Dakle, kako ja to vidim, formula ide nekako ovako: potrebno je izabrati put koji daje tvojim SPOSOBNOSTIMA da funkcioniraju s maksimalnom efikasnošću prema zadovoljenju tvojih ŽELJA. Čineći to, ispunjavaš potrebu (daješ si identitet funkcionirajući u određenom obrascu prema određenom cilju), izbjegavaš frustraciju vlastitih potencijala (biranje puta koje ne stavlja ograničenja na vlastiti razvoj) i izbjegavaš teror gledanja svog cilja kako vene ili gubi privlačnost kako mu se približavaš (umjesto da se prilagođavaš kako bi ispuno zahtjeve onoga što tražiš, prilagodiš cilj da bude u skladu s tvojim vlastitim sposobnostima i željama).
Ukratko, ne treba posvetiti život dosezanju unaprijed definiranog cilja, već treba izabrati način života za koji ZNAŠ da ćeš u njemu uživati. Cilj je apsolutno sekundaran: djelovanje prema cilju je bitno. I pomalo je suludo reći da čovjek MORA funkcionirati u obrascu koji je odabrao; jer odrediti drugom čovjeku da definira tvoje ciljeve znači odreći se jednog od najsmislenijih aspekata života – definitivnog čina volje koji čovjeka čini pojedincem.
Pretpostavimo da misliš da imaš izbor slijeđenja osam puteva (svi su, naravno, unaprijed definirani). I pretpostavimo da ne vidiš nikakvu stvarnu svrhu u nijednom od tih osam. TAD – i ovo je bit svega što sam rekao dosad – MORAŠ PRONAĆI DEVETI PUT.
Naravno, to nije tako lako kako se čini. Živio si relativno uski život, vertikalnu prije nego horizontalnu egzistenciju. Stoga nije teško razumjeti zašto se osjećaš tako kako se osjećaš. No čovjek koji odgađa vlastiti IZBOR neizbježno će doći do toga da će njegov izbor odrediti okolnosti.
Stoga, ako se ubrajaš u nezadovoljne, tada nemaš izbora nego ili prihvatiti stvari takve kakve jesu ili najozbiljnije potražiti nešto drugo. No pazi se traženja ciljeva: traži način života. Odluči kako želiš živjeti i tada vidi što možeš raditi kako bi zaradio UNUTAR tog načina života.
No ti kažeš: “Ne znam gdje da tražim, ne znam što da tražim.” U tome i jest bit. Isplati li se napustiti ono što imam kako bih tražio nešto bolje? Ne znam – isplati li se? Nitko to ne može odlučiti umjesto tebe samog. No već samo i ODLUKOM DA TRAŽIŠ, krećeš na put prema donošenju izbora.
Ako se ne zaustavim, od ovog će teksta nastati knjiga. Nadam se da nije tako zbunjujući kako se na prvi pogled čini.Naravno, imaj na umu da je ovo MOJ POGLED na stvari. Ja osobno mislim da je primjenjiv i općenito, no ti možeš ne misliti. Svatko od nas treba stvoriti vlastiti kredo – ovo je moj.
Ako ti se bilo koji dio ne čini smislenim, slobodno mi ukaži na to. Ne pokušavam te poslati na put do Valhalle, samo pokušavam ukazati na to da nije nužno prihvatiti izbore koje ti daje život kakvog poznaješ. Postoji više od toga- nitko NE MORA raditi nešto što ne želi ostatak svog života. No ipak, ako tako završiš, svakako se nastoji uvjeriti da si to MORAO. U tome nećeš biti sam.
I to je to za sad. Dok se ponovo ne čujemo, ostajem,
Tvoj prijatelj,
Hunter
