Kako pronaći sebe u svijetu punom Kardashiana, Instagrama i influencera? I zašto bi to moglo biti dobro za nas? Odgovore daje profesor filozofije Wojciech Kaftanski.
____________________________
Savjet koji je Cervantes dobio od svojeg imaginarnog prijatelja kad je riječ o pisanju Don Quixotea, koji je jednom proglašen najboljom knjigom svih vremena, bio je – oponašaj. Nepoznati lik savjetuje u uvodu, “U onome što pišeš samo moraš oponašati i što bolje budeš to radio, to će biti bolje tvoje pisanje.” Ovo pravilo imitacije duboko se upilo i definiralo je Don Quixotea u smislu njegove književne strukture i intelektualne substance. Zaista, ova preporuku u knjizi ponavlja i njegov istoimeni protagnist te se na kraju prenosi i onkraj pisanja, na druge sfere života. Što god da u životu pokušavate raditi, imitirajte najuspješnije u tom području.
Taj “što god”, kojeg Don Quixote ima na umu, ima duboku egzistencijalnu dimenziju jer pokriva same naše životne stilove, vrijednosti i moral. To pravilo imitacije modela, tako tipično za intelektualne, moralne i religiozne diskurse od antike do renesanse, ni danas nije manje utjecajno. Ili je danas možda čak utjecajnije nego ikad prije.
Naš svijet zasićen je uzorima neke vrste. S najnaprednijom tehnologijom na dohvat ruke, možemo odabrati koga ćemo imitirati; od znanstvenika do Instagram influencera, od političara do sportaša. Oni su figure toliko drukčije jedne od drugih koliko su to Marie-Curie Sklodowska, Kim Kardashian, Nelson Mandela ili Nick Cummins. Iako se čini da nas pokušavaju uvjeravati samo o potpuno različitim stvarima poput toga koja se odjeća u trendu, za koju bismo političku stranku trebali glasati i kakva je vrsta dijete dobra za nas, oni nam zapravo govore kakav život je vrijedan življenja – čak i ako misle da to ne rade. Divimo im se, slušamo ih i imitiramo. Želimo ono što oni žele. Želimo postati poput njih bar na neki način. Njihovi su životi naši modeli za življenje.
To nije samo puki sociološki fenomen. On ima duboke filozofske implikacije. Na nedavnu 21. godišnjicu smrti Lady Diane, na internetu se ponovo pojavio poznati meme: “U svijetu punom Kardashiana, budi Diana.” Ovaj fenomen društvenih medija govori nešto o nama i našim uzorima. Primarno nas podsjeća da smo prirodno bića koja imitiraju. I takav je i Aristotelov odgovor njegovom učitelju, Platonu, koji je naivno mislio da našu sklonost imitaciji drugih može kontrolirati razum. Dok se oba mislioca slažu da je dobro imitirati uzore, Platon je manje naivan oko potrebe za prepuštanjem divljenju kako bismo otkrili te poželjne kvalitete.
Ta stara i nerijšena slijepa ulica i pojavila se u nedavnim filozofskim promišljanjima moralnog imitiranja. Pionir ove moralne teorije, Linda Zagzebski, smatra da emocija divljenja uspješno detektira izvrsnost u brojnim uzorima. Oni koji su najbolji i najizvrsniji posebno su privlačni i pogodni za oponašanje. Uzor nije genije, a ono čemu se divimo nije talent ni nasljeđe, smatra Zagzebski. Te bi nas stvari odvratile od divljenja. Možemo li se zaista voditi standardima koje su postavili Stephen Hawking, Usain Bolt ili Majka Tereza? Većina nas nije niti naljedila lanac hotela, niti smo se rodili u visokom društvu sa svim unaprijed datim statusima i mrežama.
Brzi vojeristički pogled na Instagram račun Kim Kardashian otkriva nešto potpuno drukčije o našim uzorima. Jedna od društveno i ekonomski najprivilegiranijih žena na ovom planetu ima nešto više od 116 milijuna sljedbenika na Instagramu. A ona ni nije na prvom mjestu. To mjesto pripada Seleni Gomez. Broj njenih sljedbenika jednak je onom stanovništva današnje Rusije, ili 40% populacije SAD-a. A ako uzmemo u obzir prosječnu dob sljedbenika Kardashian ili Gomez, čini se da su mlađe generacije svoje vrijednosti postavila na drugo mjesto od onog na kojem bi Zagzebski voljela da one jesu.
Dva su nam moderna mislioca dala zanimljiv uvid u problem ili odnos imitacije i divljenja – naime, Jean-Jacques Rousseau i Soren Kierkegaard. Prvi, francuski mislioc osamnaestog stoljeća, izražava duboku zabrinutost radi imitacije uzora. Za Rousseaua, cijeli fenomen oponašanja destruktivan je po ljudsku individualnost, autentičnost i proces stvaranja vrijednosti. Oponašanje uzora, čak i onih najcjenjenijih, rezultira samootuđenjem i anksioznošću. Sljedbenik/ca želi biti bilo tko osim sebe samog/same. Rezultat tog eksperimenta otuđenja i nelagode može se vidjeti na ljudima čiji se stvarni životi podvrgavaju životima drugih na društvenim medijima. Internet je pun ispovijesti nekadašnjih zvijezda društvenih medija/influencera/uzora čiji su životi stradali radi uspjeha. Njihove online persone pojele su njihovu stvarnu ličnost. Nepoznato njihovim fanovima, mnogi od njih na kraju su trebali značajnu profesionalnu psihološku pomoć.
Danski vjerski mislilac iz devetnaestog stoljeća, Kierkegaard, ukazuje na tendenciju divljenja i oponašanja ljudi koji su poput nas, te smatra kako ih ne imitiramo kako bismo stekli vrline, nego kako bismo se uklopili. Divimo se prosječnom i onome što se smatra prikladnim; tako shvaćeno divljenje i imitacija suprotni su inicijalnom shvaćanju morale izvrnosti koja se pripisuje divljenju u moralnoj imitaciji. To znači da ne oponašamo ono što je vrijedno divljenja jer je izvanredno u bilo kojem smislu, već ono što je obično i nezahtjevno. Čini se da, u suprotnosti Zagzebskiju, Kierkegaard smatra da se divimo stvarnim osobama i onome što dolazi s njima u paketu.
Nadalje, Kierkegaard razlikuje divljenje i imitaciju. Čak i ako smo sretni da pogodimo dobar uzor, divljenje ne vodi uvijek do oponašanja. Divljenje uzorima poziva nas da o sebi razmišljamo kao o boljim osobama, ali neće nas nužno natjerati da se mijenjamo. Kako bi se to dogodilo, potrebna je subjektivnost. Međutim, ni nečija probuđena subjektivnost ne želi da osoba postane poput nekog drugog nego, Kierkegaardovim egzistencijalističkim rječnikom, potiče nas da postanemo mi sami.
Pitanje je: Imitirati ili ne imitirati? Aristotel je (skoto) bio u pravu- ne možemo da ne imitiramo (i jedina smo vrsta koja previše imitira). No u svemu tome možemo se prisjetiti da ono divljenja vrijedno nije uvijek moralno poželjno. A čak i kad jest, takva imitacija ima svoju u tim trenucima još neotkrivenu cijenu koju plaćamo po pitanju vlastite individualnost, sposobnosti djelovanja i autentičnosti. Kao što bi Kirekgaard to mogao sročiti, u svijetu punom Kardashiana, nemojte biti Diana – budite vi sami.
Wojciech Kaftanski
Članak je preveden uz dopuštenje autora i portala ABC.//Permission for translation given by the author and the portal ABC.
