Kako postati cjelovita osoba? Zašto osvijestiti neosvještene dijelove? Koju ulogu u osobnom razvoju imaju arhetipovi i odakle dolaze? Odgovori se nalaze u teoriji individuacije Carla Gustava Junga. Proces individuacije je izraz iz psihologije Carla Gustava Junga koji opisuje proces osvještavanja sebe, vlastitog ustrojstva i načina na koji možemo otkriti vlastito stvarno, unutarnje sebstvo.
Vidjeti svijet u zrnu pijeska
I nebo u divljem cvijetu
Držati beskonačnost na dlanu ruke,
i vječnost u jednom satu.
William Blake
Od početka čovječanstva postojali su ljudi koji su se pitali najintrigantnije pitanje: “Tko sam ja?“. Na ovo pitanje nema jednostavnog odgovora, ali Jungov proces individuacije nudi nam neke jasne smjernice. No prvo trebamo razumjeti neke od osnovnih pojmova kojima se Jung koristio.
Ego. Svi smo upoznati s egom, ili? Što je ego? Kad kažemo “Ja”, na što mislimo? Ego je centar svijesti, no to nije sve što jesmo, kao što mnogi ljudi misle. To je prije funkcija koja omogućuje razlikovanje sebe od drugih. To je struktura koja uređuje vaše psihološke kvalitete, kako bi mogli smisleno doživjeti sebe i svoje djelovanje. On vam daje osjećaj jedinstva, no znajte da nam je to svima zajedničko.
Svi također posjedujemo svjesni i nesvjesni dio psihe. Sa svjesnim dijelom u mogućnosti smo doživjeti svakodnevni život. Nesvjesni dio nas je onaj koji nekako ostaje u pozadini, ali to ne znači da je neaktivan ili inertan. Nesvjesno se sastoji od skrivenih aspekata nas samih koji nastavljaju utjecati na svjesno i dakle, na naš svakodnevni život, iako ga većinom nismo svjesni. Nesvjesno nas pokušava vratiti u ravnotežu. U životu nismo uvijek u mogućnosti raditi ili biti to što želimo. Stoga će nesvjesno utjecati na naše ponašanje i djelovanje na kompenzirajuće načine. Te nesvjesne tendencije mogu biti jače od našeg svjesnog, i mogu čak i ići protiv naše volje. Primjerice, kad u naletu ljutnje kažemo stvari radi kojih nam je poslije žao. Stoga je dobro upoznati vlastito nesvjesno ili dovesti nesvijesne dijelove u svjesnost, kako oni nama ne bi vladali ili vodili naše ponašanje bez našeg znanja.
Jung je podijelio nesvjesno na dva dijela: osobno nesvjesno i kolektivno nesvjesno. Osobno nesvjesno pripada samo vama. To je skupina subliminalnih percepcija, potisnutih ili zaboravljenih sjećanja, želja i emocija svakog pojedinca. Sjećanja osobnog nesvjesnog mogu se prizvati, iako se ne mogu kontrolirati svjesnom voljom. Ponekad ih može prizvati slučajna asocijacija. Ponekad se pojavljuju u snovima i fantazijama. Može ih otkriti i hipnoza. Kolektivno nesvjesno je ono nesvjesno koje predstavlja rezervoar potisnutog kulture u kojoj živimo.
Još jedan važan dio je sebstvo. Sebstvo se često brka s egom. Kao što je ego samo vremenska struktura koja nam daje identitet u ovom životu, tako je sebstvo više razine od ega. Sebstvo je, prema Jungu, ono što u osnovi jesmo. U psihološkom smislu, ono obuhvaća svjesno, nesvjesno i ego. Ono objedinjuje ličnost. Sebstvo je naš cilj u životu, jer je ono najpotpunija ekspresija najvišeg jedinstva kojeg zovemo individualnost.
Kolektivno nesvjesno
Kolektivno nesvjesno je važan koncept u psihologiji Carla Gustava Junga. Svi dijelimo kolektivno nesvjesno. To znači da je ono poput velikog rezervoara arhetipova koji dijeli cijelo čovječanstvo. Ono je dostupno svakome. Općenito, kolektivno nesvjesno se sastoji od karakteristika koje mnogi ljudi dijele i koje mnogi od nas nasljeđuju rođenjem. Ovi su arhetipi rezultat mnogih iskustava života koje svi dijelimo i koja se ponavljaju: izlazak i zalazak sunca, godišnja doba, život i smrt, hrana, opasnost, i tako dalje. To su simboli iskustava čovječanstva.
Sadržaj arhetipa je u osnovi u nesvjesnom. Do njegove transformacije može doći kad postane svjestan ili kad ga se počne doživljavati. Način na koji se transformira ovisi o stanju svijesti pojedinca u kojem se arhetip izdigao u svjesnost. Arhetip se doživljava kao slika i kao emocija. Posebno je prepoznatljiv u tipičnim i važnim ljudskim situacijama poput rođenja i smrti, adolescencije, ekstremnim stanjima straha ili iskustvima straha. Tijekom ovih životnih faza i iskustva arhetipi se često pojavljuju u snovima.
Oblik arhetipa je određen samo djelomično. Njegov sadržaj je prvobitna slika koja oblik može dobiti tek kad dođe u svjesno, i stoga se može napuniti materijalom iz svjesnog. Stoga će se arhetipi, kad dođu u svjesnost, oblikovati primjerice, u mitove i bajke, ovisno o kulturalnoj pozadini ljudi. Vila u Europi bit će odjevena u srednjovjekovnu ili odjeću tipičnu za renesansu, dok će na istoku nositi drevnu istočnjačku odjeću i izgledom više ličiti na džina. No unatoč različitim manifestacijama, pozadinski sadržaj ostaje isti kamo god da idete. Arhetipi su poput okvira. Okvir će ostati isti, no slika koja se pojavljuje unutar okvira ovisit će o okolnostima.
Arhetipi se ne mogu odbaciti. Oni će se uvijek manifestirati. Kada društvo prođe kroz promjenu, manifestacija njegovih arhetipova također će se promijeniti. Oni će poprimiti drugi oblik, druga će se slika umetnuti u okvir. Arhetipi su sami po sebi neutralni, bez vrijednosnih procjena nakačenih na njih, no mogu se interpretirati na pozitivan, negativan ili neutralan način.
I tako dolazimo do onoga što nas najviše zanima u ovom članku…do procesa individuacije
Individuacija
Individuacija znači postajanje vlastite osobe, individue, potpuno integrirane ličnosti. To je proces samospoznaje kroz koji osoba integrira one sadržaje psihe koji mogu postati svjesnima. To je potraga za cjelovitošću. Riječ je o iskustvu koje se može gledati kao otkriće božanskog unutar sebe ili otkriće totaliteta vlastitog sebstva. No taj put se ne događa uvijek bezbolno, ali da bi se dogodio potrebno je prihvatiti mnoge stvari od kojih bismo inače pobjegli. Jednom kad osoba prihvati sadržaj svojeg nesvjesnog ona je postigla cilj procesa individuacije, u svjesnoj je vezi sa svime što živi, sa cjelokupnim kozmosom.
Individuacija je prirodan proces inherentan čovjeku. Ona se ne može izazvati izvana, već se događa iznutra. Baš kao što se i tijelo može deformirati ili postati bolesno manjkom prehrane ili pokreta, ličnost može postati deformirana manjkom iskustva ili edukacije. Jung naglašava kako naš moderni svijet ne pruža dovoljno prilika za doživljavanje arhetipa sjene. Kada dijete izražava svoje životinjske instinkte, roditelji ga obično kažnjavaju. Kazna ne dovodi do uništavanja sjene (potisnutih tendencija), jer je to nemoguće, već vodi do potiskivanja ovog arhetipa. Sjena se povlači u nesvjesno stanje, primitivna i nediferencirana. Tada, kada sjena probije barijeru represije, a to se događa s vremena na vrijeme, ona se manifestira na razorne, patološke načine.
Prvi korak integracije je individuacija svih aspekata ličnosti, što se naziva procesom individuacije. Postoji i druga faza koju Jung naziva transcendentnom funkcijom. Ova funkcija ima kapacitet objedinjavanja suprotnih aspekata ličnosti. Cilj transcendencije je ostvarenje svih aspekata osobnosti kako su originalno začete u centru osobe, i razvoj potencijalnog jedinstva. Transcendencija je sredstvo ostvarenja jedinstva arhetipa sebstva.
Kako teče proces individuacije?
Proces individuacije počinje s osvješćivanjem Persone, maske koju nosimo u svakodnevnom životu. Nakon toga postajemo svjesni sjene, potisnutih dijelova ega. Tada postajemo svjesni Anime, unutarnje žene u svakom muškarcu, i Animusa, unutarnjeg muškarca u svakoj ženi. Tada se javlja slika mudrog starca ili mudre stare žene, nakon čega se događa iskustvo Sebstva. Ove faze ne odvijaju se nužno kronološki ili odvojeno. One se mogu preklapati ili odvijati paralelno.
Persona
Persona je maska koju svi nosimo, maska koja glumi individualnost. Ona nas tjera da vjerujemo da smo određeni pojedinac, no nije ništa drugo do li dobro odigrana uloga. Persona je kompromis koji čovjek stvara između sebe i zajednice o tome kakav se čini da jest. Čovjek dobiva ime, ulogu, zanimanje i identificira se s njima. Misli da je poslovni čovjek, dobar otac ili otpadnik, no radi se o maskama, načinima na koje bismo voljeli egzistirati ili se predstavljati drugim ljudima, koje ne odražavaju uvijek tko stvarno jesmo.
Persona je prema Jungu komplicirani sistem povezivanja individualne svijesti s društvom. Moglo bi ju se nazvati maskom koja ostavlja određeni dojam na druge ljude, no ona također skriva pravu prirodu osobe. Ona djelomično potiče iz zahtjeva za igranjem određene uloge koje društvo stavlja pred osobu kojoj ju je dodijelilo. U svojem zanimanju morate ispunjavati zahtjeve tog zanimanja koliko god možete. Društvo ovo zahtijeva kao vrstu sigurnosne mjere. Od postolara se očekuje da popravlja cipele najbolje što može, a ne da bude pjesnik. Nije čak ni poželjno da bude pjesnik, jer tada društvo neće misliti da je pouzdan kao postolar. U akademskim krugovima, sličnu bi se osobu gledalo kao diletanta, u politici bi je se smatralo nepouzdanom, u religijskim krugovima slobodnim misliocem. Onog trenutka kad osoba skrene od te uloge, ona postaje sumnjiva, unatoč činjenici da i dalje može biti odličan radnik u svojem zanimanju. Stoga, ako čovjek želi uspjeti u društvu, trebao bi se posvetiti jednoj stvari. Naravno, malo je ljudi koji mogu tako funkcionirati, s obzirom na to da svi imamo više od jednog interesa. No kako bi se ispunile želje društva, stvaramo masku, Personu. Ono što je iza maske zovemo “privatnošću”.
Ovaj jaz u našem ponašanju ne prolazi bez posljedica. Ako zanemarimo razvoj Persone, ljudi to mogu shvatiti uvredljivim ili nam otežati život, jer od nas očekuju da se ponašamo na način na koji društvo zahtijeva. S druge strane, postoji opasnost prevelikog identificiranja s ulogom koju osoba pokušava ispuniti.
Sjena
Sjena predstavlja nepoznate ili slabo poznate karakteristike ega. Kad čovjek pokuša vidjeti svoju sjenu, on postaje svjesnim, i taj proces često prati sram radi karakteristika i poriva koje sebi uskraćuje no jasno vidi u drugim ljudima: primjerice, egoizam, duhovna lijenost, nerealne fantazije, intrige, nezainteresiranost, kukavičluk, pohlepa, i sve te male stvari za koje kažemo “Ah, nema veze. Nitko neće primijetiti, a osim toga i drugi to rade.” Sjena je inferiorno biće u svima nama i želi činiti sve te stvari koje sebi ne želimo dozvoliti da činimo ili koje ne želimo biti. Tu se ne radi samo o djelovanju, nego o impulzivnim djelima. Primjerice, prije nego što ste uopće stigli razmisliti o tome, zlobna opaska izlazi iz Vaših usta, i ostavlja kao rezultat situaciju koju niste namjeravali stvoriti. Sjena su sve one necivilizirane želje i emocije koje nisu kompatibilne s normama društva i našom idealnom ličnošću. To je ono čega se sramimo, što ne želimo biti.
Kad se osoba pridruži drugim ljudima, automatski osjeća potrebu da se ponaša kao oni kako bi bila prihvaćena. Dakle, potiskuje više svojih tendencija i čini sjenu još većom. Sjena također može biti i kolektivni fenomen, kao što su vragovi ili vještice.
Sve dok je potrebno posjedovati neki stupanj potiskivanja vlastitih karakteristika s obzirom na vlastitu ulogu u društvu, sjena, ostajući u nesvjesnom, rasti će u snazi. Kad se pojavi trenutak u kojem sjena mora izaći, on može biti toliko jak i razoran da može preplaviti osobnost. Primjerice, kad čovjek najednom postane jako ljutit. To je slučaj i s kolektivnom sjenom, kad masa ljudi kreće u protest i naizgled nevini ljudi postanu nasilni.
U snovima se sjena ponavljuje kao osoba istog spola kao sanjač/ica. Sjena ne mora biti protivnik. Sjena će postati neprijateljski nastrojena tek kad ju se ne razumije ili zapostavlja. S obzirom na to da je ona dio nas trebamo je prihvatiti, preuzeti, pružiti joj ljubav i suosjećanje, kontrolirati je, voditi.
Dirk Gillabel, 1993.
