Odnosi među ljudima područje su najintenzivnijeg osobnog razvoja, pogotovo oni intimni. Kako zen gleda na probleme u odnosima i na odnose generalno?
Moja učiteljica Charlotte Joko Beck sažima svoj stav o odnosima rečenicom „Odnosi ne funkcioniraju“. Umjesto da odnose promatra kao mjesto na kojem dobivamo sve ono za što mislimo da dobivamo iz odnosa, poput ljubavi, druženja, sigurnosti i obiteljskog života, ona na njih gleda iz perspektive u kojoj nema dobitka.
Zvuči pomalo neuobičajeno, ili? No to je dio zen perspektive.
Ona se fokusira na sve načine na koje se odnosi mogu poremetiti kad ljudi ulaze u njih s određenim idejama da će nešto dobiti ili kad očekuju da odnosi funkcioniraju kao lijek za njihove probleme. Lijekovi su određene vrste izjava poput „Kad bi on/a samo…“ „Kad bi ona samo imala više razumijevanja; kad bi on samo bio više zainteresiran za seks, kad bi ona samo prestala piti.“
Za Joko, ta vrsta razmišljanja o odnosima predstavlja eksternalizaciju problema, jer uvijek pretpostavlja da je ono što će promijeniti naše živote izvan nas i u drugoj osobi. Kad bi se samo ta druga osoba sabrala, tada bi moj život krenuo tijekom kojim želim.
Kako umjesto toga riješiti probleme koji se javljaju u odnosima?
Joko pokušava vratiti ljude nazad k njihovim vlastitim strahovima i nesigurnostima. Ti su problemi ono s čim se treba raditi i nitko drugi, pa čak ni (zen)učitelj, to ne može napraviti umjesto nas. Biti u pravom odnosu, odnosu ljubavi, znači biti spreman odgovoriti i biti tamo za drugu osobu, bez konstantnog kalkuliranja što ćemo iz tog odnosa dobiti.
Mnogi ljudi taj koncept ne-imanja očekivanja u zenu shvaćaju na krivi način pa dolaze i govore: „Ja sam bio/bila u mnogo odnosa u kojima sam samo davao/davala i davao i davao“. Ali to nije prosvjetljenje, to je mazohizam! Ono što ne razumiju iz Jokoinog originalnog opisa odnosa je to čemu zaista služe odnosi. Uz to što smo svjesni zamki na koje nas ona upozorava, trebamo to pogledati na način da odnosi stvaraju uvjete za naš rast i razvoj.
Odnosi; katalizatori razvoja
To je posebno vidljivo kod djece. Svi bismo se složili da djeci treba određena vrsta ljubavi i njege kako bi rasla i razvijala se. Nitko neće reći jednom petogodišnjaku : „Ta zašto ti uopće treba mama? Izvoli se sam nositi sa svojim strahom!“ Stvar je u tome da se većina nas još uvijek bori s ostacima one dječje potrebitosti i straha, usred onoga što izgleda kao život odraslih. A odnosi nisu samo štake koje nam omogućavaju da izbjegnemo te strahove; oni također pružaju uvjete koji nam pomažu da razvijemo svoje potencijale kako bismo u njima bili zreliji.
I kad govorimo o odnosima, nije riječ samo o odnosima između roditelja i djece ili odnosima među partnerima. Odnosi učitelja s učenikom, odnosi među članovima zen grupe, među prijateljima, među članovima zajednice- svi nam pomažu da se razvijamo na načine na koje to sami ne bismo mogli. Neki aspekti nas samih mogu se razviti tek pod pravim uvjetima.
Aristotel je naglašavao važnost zajednice i prijateljstva, kao nužnih sastojaka za razvoj karaktera i za sreću. No kod njega nećete naći mnogo o nužnosti romantične ljubavi kako biste se razvijali. Naglasak je na prijateljstvu.
Aristotel je rekao da kako bismo postali vrli ljudi, trebamo uzore- druge koji su razvili svoje potencijale hrabrosti, samokontrole, mudrosti i pravde. Možemo naglašavati različite stvari koje ljude čine uzorima, no budizam također stavlja naglasak na tu notu povezanosti, u smislu toga da nitko od nas to ne može učiniti sam.
Priznavanje te međuovisnosti prvi je korak pravog emocionalnog rada na području odnosa. Naša ambivalentnost oko naših vlastitih potreba i ovisnosti često izlazi na površinu u mnogim odnosima. Ne možemo izbjegavati vlastite osjećaje i potrebe ako želimo biti u odnosu s drugima. Biti u odnosu znači osjetiti vlastitu ranjivost u odnosu na druge ljude koji su nepredvidivi, i u okolnostima koje je intrinzično nemoguće kontrolirati.
Barry Magid
