"Ja-ti" odnos u životu i terapiji

“Ja-ti” odnos u životu i terapiji

Znate li onaj osjećaj koji osjećate poslije susreta s nekim tko vas je doživio u svoj vašoj punini? Zašto je ovakva vrsta odnosa ključna za naše mentalno zdravlje znao je Martin Buber.

Izvor: Pexels

U mnogim psihoterapijskim školama i tehnikama poznata je ideja “Ja-ti” odnosa  – to je pojam kojeg je u filozofiju, a potom posljedično i u psihoterapiju, uveo Martin Buber. To je odnos koji je ljekovit i nakon kojeg se na življenoj razini osjećamo kao da dišemo punim plućima. U tom kontekstu on je iznimno bitan za mentalno zdravlje i osnova je terapijskog odnosa.

Odnos “Ja-ti” predstavlja vrstu kontakta u kojem doživljavamo osobu pred nama u njenoj cjelovitosti. U puno slučajeva, upravo je takva vrsta kontakta ono što može biti iznimno hranjivo i ljekovito.

Što to točno znači? Jedan je aspekt takvog kontakta to da osobu promatramo kao cilj samu po sebi, a ne kao sredstvo kroz koje pokušavamo nešto postići. Drugi je aspekt taj da osobu ne doživljavamo kroz samo neki dio nje – npr. kroz društvenu ulogu ili izgled, talent ili prizmu nečega što se smatra manom, već je doživljavamo kao cjelovito biće.

“Baš kao što melodija nije sastavljena od nota niti stih od riječi niti kip od redaka, već ih je potrebno vući i vući sve dok se njihovo jedinstvo ne rasprši u ove mnoge dijelove, tako je i s čovjekom kojem kažem Ti”, smatra Buber. “Mogu uzeti boju njegove kose ili njegovog govora ili njegove dobrote.  Ali svaki put kad to učinim, on prestaje biti Ti”.

Drugim riječima, cjelina osobe više je od svakog njenog dijela zasebno i tek doživljavanjem te cjeline možemo u potpunosti doživjeti osobu.

Buber smatra da do pravog življenja dolazi upravo unutar takvog susreta. Svako ljudsko biće, smatra Buber, ima potrebu da ga u njegovom postojanju njega kao zasebne jedinstvene osobe potvrde drugi. No to nije tako jednostavno, s obzirom na to da nas drugi često mogu doživljavati kroz vlastite projekcije ili kroz vlastite unaprijed zadane koncepte i ideje o tome kako bi odnos trebao izgledati. Ako je riječ o takvom doživljavanju, ne nalazimo se više u “Ja-ti” odnosu.

“Kroz Ti osoba postaje Ja”

Martin Buber

Ono što je također hranjivo u “Ja-ti” odnosu tj. odnosu u kojem nas drugi doista doživljavaju jest upravo to da u njemu nema unaprijed zadanih ideja ili predznanja, pretpostavki ili maše koji interveniraju u njega. Drugim riječima, takav odnos predstavlja mogućnost da nas netko doživi i da mi doživimo nekog drugog u njihovoj punini, bez vlastitih projekcija ili ideja o tome kako bi susret trebao izgledati. Upravo u tome leži posebnost “Ja-ti” kontakta – to da ga karakterizira sposobnost stavljanja u iskustvo druge osobe bez gubljenja vlastite pozicije.

Naravno, naglasak je na autentičnom odnosu između te dvije osobe i odnosu u kojem je druga osoba cilj po sebi, a ne sredstvo za dolazak do nekog cilja. Naime, nasuprot “Ja-ti” odnosu postoji odnos “Ja-ono”. Ako u odnos idemo iz te pozicije “Ja-ti”, što znači da osobu koristimo kao sredstvo za dolazak do nekog cilja, to ujedno znači da u susretu drugu osobu ne doživljavamo cjelovitom, već stupamo u odnos samo s nekim njenim dijelom  -gore navedenim izgledom, karakteristikom, društvenom ulogom ili nedostatkom. U takvoj vrsti odnošenja nema odnosa između punine bića jedne osobe i druge, već samo nekih njihovih karakteristika. Također, čim u odnos krenemo s nekom vrstom evaluacije također ne možemo doživjeti osobu u njenoj punini. U takvom se susretu također neće stvoriti jedinstvenost susreta dvije cjeline.

Stvarni se dijalog može dogoditi samo ako su obje osobe voljne doživjeti osobu u njenoj “drugosti” -takvu kakva ona jest, koliko god to bilo različito od nas samih i bez pokušaja da ju reduciraju na neku etiketu.

Upravo radi svega navedenog ovakva je vrsta kontakta ključan sastojak većine humanističkih vrsta terapija.  Istraživanja su pokazala (Blow, Sprenkle i Davis, 2007; Flückiger, Del Re i Wampold, 2012) da samu tehniku koja se upotrebljava u terapiji nadjačava odnos koji uspostavljaju terapeut i klijent te da je upravo kvaliteta terapijskog odnosa ono što je bitno bez obzira na modalitet, pristup terapije ili probleme s kojima klijent dolazi.

To je ujedno i ona komponenta ljekovitosti koja može biti značajna i kod intimnih odnosa. Radi prirode odnosa koji se može temeljiti na totalitetu, u bliskim intimnim odnosima poput prijateljstva i partnerstva postoji prostor da osobu doživimo u njenoj punini, a ne prema ulogama, funkcijama ili vlastitim očekivanja.  Za razliku od toga, u društvenoj interakciji, osobu je uobičajenije doživljavati u njenim funkcijama nego u njenom totalitetu, većinom i zato što društveni život često ne omogućava prostor i kapacitiranost za drugu vrstu odnošenja.

Naravno, to koliko ćemo moći doživjeti drugu osobu kao zasebnu cjelinu ovisi i o našem kapacitetu za isto.

Ljekovito je da nas netko doživljava kao cjelovitu osobu, sa svim vrlinama i manama, u punini naših uspjeha i neuspjeha, ožiljaka i radosti – i kao takvog kakvi jesmo, a ne kao ideju toga što bi drugi htio da jesmo. To nam daje osjećaj potvrđenosti u postojanju i slobode da budemo to što jesmo.

Ako imamo problema u stupanju u susrete u njihovoj cjelovitosti, korisno je zapitati se već danas – kako se ti problemi manifestiraju i gdje zapinje? Možemo li locirati u kojoj točci nastane problem? Što nas sprečava da osjetimo doživljavanje druge osobe u punini – ili da nas netko tako doživi – i da osjetimo hranjivost koja iz toga proizlazi?