Smrt. Obično živimo ne razmišljajući o njoj, sve dok nam ne dođe preblizu. A kad dođe? Pročitajte u tekstu.
Pleši, kad si razbijen i otvoren.
Pleši, ako si sa sebe skinuo zavoje.
Pleši usred borbe.
Pleši u svojoj krvi.
Pleši, kad si savršeno slobodan.
Jelaluddin Rumi (13. Stoljeće)
Jedan dečko kojeg sam poznavala davno je iznenadno preminuo. Iako smo bili na razini poznanika, njegova me smrt pogodila. Ovo gore citat je koji sam jednom slučajno iskopala, a u kojem se on potom pronašao. Ovo ispod je tekst koji sam imala potrebu napisati povodom njegove smrti.
Smrt je stvar o kojoj obično ne razmišljamo. Držimo je dobro zaključanu u nekim kutcima svoje svijesti, spremljenu na mentalnoj polici ili na groblju, izvan grada. Sve dok se ne dogodi. Onda smo odjednom zatečeni tom prolaznošću. Sad te ima, sad te nema, kako sad to? U takvim se trenucima kraj mene otvori egzistencijalna rupa, i onaj me surovi, indiferentni Sartreov svemir kojemu do nas malih ljudi uopće nije stalo, lupi u glavu svom snagom.
I onda, naravno, počinjem razmišljati o svim onim stvarima koje obično držim uredno posložene negdje na rubu svoje svijesti. Pa listam po raznoraznoj literaturi,kao da ću u 2 ujutro negdje iskopati recept za besmrtnost ili neku misao koja će me utješiti. Uzalud. Lica ljudi na sprovodu govore da nema utjehe. Ima samo ljudi koji ostaju iza te osobe.
I onda kad nađeš nekoga u nečijem osmijehu pomisliš, pa nije ni to tako malo.
Zen majstor Thich That Hanh kaže da je smrt problem koji postoji samo u našim glavama. Nikad zapravo ne počinjemo postojati i nikad zapravo ne prestajemo. Samo se, kad se svi uvjeti za našu manifestaciju poslože, pojavimo i počnemo manifestirati. Kad uvjeti za naše postojanje prestaju postojati, mi se prestajemo manifestirati. Ali i dalje postojimo, kaže. To je nešto poput tv valova. Oni su cijelo vrijeme tu, ali ako nemate tv prijemnik, ne hvatate ih.
Ma daj molim te, mislim si ja u kasne sate dok razmišljam o smrti, bi li me to sad trebalo utješiti? Nekako i ne osjećam svog djeda u obliku tv valova. Obožavam zen, ali ponekad su mi ti zen koncepti tako apstraktni, tako odmaknuti od svakodnevnog iskustva. Ali eto, valjda zato ni nisam zen majstor.
Onda Thich Nhat Hahn kaže da mu je majka falila dok nije shvatio da je uvijek nosi u sebi. Da je u njegovim rukama i u onome što radi. E, to je već bolje, pomislim. I zaista, nalazim umrlog u osmijehu njegove rodbine. Djeda nalazim u kombinacijama kajgane i sira i vrhnja, koje bi za života svako jutro jeo. Baku pronalazim u toplim čarapama koje mi je dala da mi noge ne zebu zimi. Drugu baku u tekstovima i intelektualnom prkosu. I tako stvari postaju konkretnije. Čini se da u svakome od nas zaista postoji komadić drugoga.
Jer svaki atom koji pripada meni pripada i tebi.
~Walt Whitman
I tako. Egzistencijalisti kao što je Camus bi mi sad rekli da je ideja da se živi unatoč smrti. Usprkos smrti nalazi se hrabrost za život. Baš zapravo iz inata, iz dišpeta kako bi rekli Dalmatinci, kao, e sad ću k vragu baš živjeti.
Kad sam još bila u srednjoj školi, ideje života i smrti i egzistencijalnih rupa nisu mi bile ni na kraj pameti, jer sam se bavila konkretnijim stvarima poput izlazaka, u ruke mi je dospjela Coelhova Veronika je odlučila umrijeti. Ironično, ali ta knjiga koja mi je tad predstavljala tek zanimljivu ideju onkraj ove stvarnosti u sebi je sadržavala ono što će me kasnije u životu zanimati – ta promišljanja o bitnim egzistencijalnim pitanjima, o životu , smrti i onome “e sad ću baš iz inata”.
I iako danas teško mogu čitati Coelha, Veronika mi je i dalje, nakon više od 10 godina, odlična knjiga. Jer zapravo tek danas shvaćam koliko konkretno obrađuje ta pitanja koja inače volimo držati podalje od sebe, ali na koja smo odjednom prisiljeni odgovarati kad se kraj nas iznenadno otvore te egzistencijalne rupe. I tek danas razumijem koliko je “camus-ovski” taj njezin “e sad ću baš…”
~Iva