Nesigurnost smo svi osjetili u životu. Što s njom? Kako iskoristiti taj trenutak kad se čini da nemamo tlo pod nogama za rast? Zna Pema Chodron.
Nekad sam na zidu imala obješen znak koji je glasio: “Samo u onoj mjeri u kojoj se izlažemo potpunom uništenju može ono što je neuništivo biti pronađeno u nama. “Nekako, čak i prije nego što sam čuo budistička učenja, znao sam da je to duh istinskog buđenja. Sve je bilo u tome da se sve pusti.
Ipak, kad dno propadne i ne možemo ga pronaći bilo što za uhvatiti se, jako boli. To je poput sloga Instituta Narope: “Ljubav prema istini stavlja vas u područje gdje vlada nesigurnost.
To je trenutak u kojem ulazi nježnost. Kad se stvari tresu i ništa ne funkcionira, možemo shvatiti da smo na rubu nečega.
Možemo shvatiti da je ovo vrlo ranjivo i nježno mjesto, i da nježnost može ići u oba smjera. Možemo se zatvoriti i osjećati ozlojeđeno ili možemo dotaknuti tu pulsirajuću kvalitetu. Definitivno ima nešto nježno i pulsirajuće u tom stanju neukorijenjenosti.
To je vrsta testiranja, vrsta testiranja koju spiritualni ratnici trebaju da bi probudila njihova srca.
Ponekad se nađemo na tom mjestu radi bolesti ili smrti. Iskusimo osjećaj gubitka – gubitak voljenih, gubitak mladosti, gubitak života.
Kada mislimo da će nam nešto donijeti zadovoljstvo, zapravo ne znamo što će se dogoditi. Kada mislimo da će nam nešto donijeti jad, ne znamo. Pustiti da postoji prostor za ne znati je najvažnija stvar od svih. Pokušavamo učiniti što mislimo da će pomoći. Ali ne znamo. Nikad ne znamo hoćemo li pasti ravno ili sjesti uspravno. Kada je prisutno veliko razočaranje, ne znamo je li to kraj priče. Može biti da je to samo početak velike avanture.
Život je poput toga. Ništa ne znamo. Nešto nazovemo lošim, nazovemo to dobrim. Ali u stvari zapravo jednostavno ne znamo.
Kad se stvari raspadnu i na rubu smo ne znamo čega, za sve nas je izazov ostati na rubu i ne konkretizirati. Kod spiritualnog putovanja ne radi se o raju i konačnom dolaženju do mjesta koje je stvarno super. Ustvari, taj nas način gledanja na stvari čini jadnima. Misliti da možemo pronaći neko trajno zadovoljstvo i izbjeći bol je ono što se u budizmu zove samsara, beznadni ciklus koje se beskonačni vrti u krug i čini da jako patimo.
Prva od plemenitih istina budizma ukazuje na to da je patnja neizbježna za ljudska bića tako dugo dok vjerujemo da stvari traju – da se one ne dezintegriraju, i da se na njih može računati da zadovolje našu glad za sigurnošću. Iz te perspektive, jedini trenutak u kojem stvarno znamo što se događa je onaj u kojem nam se izvlači tepih pod nogama i ne možemo naći nigdje da pristanemo. Te situacije možemo koristiti da se dalje uspavamo ili da se probudimo.
Izvor: Pema Chodron. When Things Fall Apart: Heart Advice for Difficult Times. Shambala, London. 2013.
