Slične poruke vidim svugdje. Neki vrlo mudri ljudi rekli su tu istu stvar, na različite načine.
Lav Tolstoj, recimo, rekao je “Svatko razmišlja o mijenjanju svijeta, ali nitko ne razmišlja o mijenjanju sebe.” Marianne Williamson rekla je: “Događa se nešto prekrasno kad se prepustimo i jednostavno volimo. Rastapamo se u drugi svijet, u područje snage koje je već unutar nas. Svijet se mijenja kada se mi mijenjamo. Svijet omekša kada mi omekšamo. Svijet nas voli kad mi odlučimo voliti svijet.” Razne verzije te misli su svugdje.
Na jednoj razini, ta je poruka duboko pozitivna. Postoje mnoge stvari u svijetu koje ne možemo promijeniti ili utjecati na njih. Primjerice, svi smo podložni bolesti i smrti. Mogli bismo se onda i pomiriti s tom idejom, pronaći neki smisao ili motivaciju u njoj. Ako to ne možemo učiniti, možemo se razljutiti radi toga i iskoristiti to kao gorivo za uzbudljiv život – to je riskantno, ali može biti ispunjujući način za iskoristiti naše unaprijed osuđeno kratko vrijeme ovdje na ovom unaprijed osuđenom planetu.
S druge strane, to miriši na prilagodbu. Nejednakost prihoda skoro nikad nije bila toliko velika kao danas. To je stvarnost naših života koju nitko od nas pojedinačno vjerojatno ne može promijeniti ili na nju pretjerano utjecati. Znači li to da bismo se na nju trebali priviknuti, naučiti živjeti s plaćom koja stagnira ili opada, naučiti ne htjeti mnogo? Dok je s jedne strane istina da novac ne može kupiti sreću, s druge strane ekonomsko blagostanje povezano je s boljim mentalnim zdravljm, a siromaštvo je povezano s kriminalom, bolešću, mentalnim poremećajima, korištenjem droge i ovisnostima, a o uništenju okoliša da i ne govorimo.
Štoviše, siromaštvo je vodeći prediktor siromaštva. To znači da ako ste trenutno siromašni, vrlo je vjerojatno da ćete biti siromašni i u budućnosti.
Trebamo li jednostavno promijeniti sebe – svoja očekivanja i zahtjeve od života – i prihvatiti život takvim kakav jest? Možda i tu ima nečeg. Siromašni ljudi također mogu biti sretni. Naučiti kako napustiti vlastita očekivanja savršenog života mogu dovesti do dubokog unutarnjeg zadovoljstva koje ne može biti dotaknuto izlaskom najnovijeg modela Iphonea. Istovremeno, pred nama je sve više i više nepravde kojoj se trebamo prilagoditi.
Trebaju li se ljudi drukčije boje kože priviknuti na diskriminaciju? Trebaju li se bijelci priviknuti na to, prihvaćajući to kao status quo? Trebamo li prihvatiti progon ljudi različitih seksualnih orijentacija? Prihvatiti ratove koji su pred nama?
Ponekad, jednostavno je samo prihvatiti da svijet nije fer i promijeniti vlastita očekivanja. Možemo se prestati vezivati ili, što je vjerojatnioje, postati cinični. Svatko od nas je premalen da popravi parlament u vlastitoj zemlji, promijeni smislene okruge glasovanja ili razbije vezu između lobista i parlamenata. Pa zašto to jednostavno ne prihvatiti kao dio života, prihvatiti naše sve veće siromaštvo, prihvatiti globalno zatopljenje, i nastaviti živjeti sretnim i ispunjenim životom unutar tih sve jačih ograničenja?
Poznata je izreka Martin Luther Kinga, u kojoj citira Gandhija, koji predlaže da “budemo promjna koju želimo vidjeti u svijetu.” To je aktivnija vrsta mijenjanja sebe koja ne implicira prihvaćanje stvari takvima kakve jesu. Ako mislite da su minimalne plaće premale, platite više ako ste u poziciji da to učinite. Ako mislite da društvo postaje bezobrazno, budite pristojni. Ako se grozite nasilja, budite nježni. Uzgajajte svoju nježnost usred nasilnog okoliša, pa čak i ako vas to izlaže riziku. Pokret za civilna prava iz šezdesetih godina pun je takvih primjera. Prosvjednici su se vodili zloporabom onih koji su bili protiv društvenih promjena, bez obzira bili to njihovi sugrađani ili zakon, no nikad nisu vraćali nasije nasiljem. Pokret otpora ne-otporom. To nije pasivan način susreta sa svijetom, nego filozofija koja se bavi prevratom kroz miroljubiva sredstva i mijenjanje sebe.
Svijet se pokvario na mnoge načine jer je premalo ljudi voljno da se odupre lošim promjenama. Svađamo se oko stvari koje nisu zaista bitne – kao što je novi model hlača ili fenomen “twerkinga” – a ignoriramo velike stvari. Kada se ljudi usude demonstrirati, ignoriramo ih ili ismijavamo (primjerice, Occupy pokret). Možda bismo zaista trebali promijeniti sebe: manje se dati smekšati od televizije i interneta, manje biti spremni raditi za manje bez povlastica. Dok mijenjamo sebe, bilo bi pametno imati na umu osobu kakva želimo biti. Mogu li predložiti neke ljude koje bi bilo vrijedno imitirati?
Čuli ste za Rosu Parks i Martina Luthera Kinga. Možda ste čuli za Thurgooda Marshalla i Malcoma X-a. Jeste li čuli za Jibreela Khazana, Franklina McCaina, Josepha McNeila i Davida Richmonda? Elizabeth Stanton? Susan B. Anthony?
Ono što možete učiniti:
Prosvjedujte. Nosite transparent. Glasajte. Isključite vijesti. Meditirajte. Nemojte se prilagoditi. Naljutite se. Učinite nešto.
Jason Dias
