Mnogi se parovi sreću s istim obrascima u muško-ženskim odnosima. Očaranost na početku u heteroseksualnim vezama često mijenja točno određeni obrazac. Muškarci su često nedostupni, neraspoloženi za razgovore, fokusirani na provođenje vremena van kuće ili se zatvaraju u svoje aktivnosti. Žene pak imaju povećanu potrebu za pričanjem ili posvećenošću partnera. Zato u takvim partnerstvima često ostaju nesretne, pa svoje potrebe i želje zadovoljavaju na drugim mjestima. Mogu ih utaživati u ženskim prijateljstvima ili tražiti od svoje djece da ih ispune.
Ovaj je obrazac često vidljiv u odnosima oko nas. Njegove izvore možemo pronaći u patrijarhalnom odgoju koji je još jak u suvremenom društvu. Da ne bude zabune, ovaj odgoj podjednako utječe i na žene i na muškarce, iako u suvremenom društvu žene još uvijek plaćaju veću cijenu.
Od žena se u takvom odgoju očekuje da budu neaktivne, pristojne i pasivne. Žensko ispoljavanje inicijative nerijetko se doživljava kao ugroza. Žene tako uče da nije u redu pokazivati inicijativu. Od njih se često očekuje da tuđe potrebe stave ispred svojih i da vode brigu prvo o tuđim osjećajima, a tek onda o svojima. Kad je riječ o osjećajima, tu se žene vide kao glavne i komunikacija je nešto što im često dolazi “prirodno”.
Od muškaraca se pak u ovoj konstelaciji traži da ubiju emotivne dijelove sebe. Otvoreno pokazivanje emocija često nije dozvoljeno. Zadovoljavanje vlastitih potreba ne mareći o tuđima često jest. Muškarcima je, s druge strane, često zabranjeno pričati o osjećajima. Ako pokazuju osjećaje, mogu biti ismijani. Od njih se traži da se emotivno osakate. Ako to sami ne učine, društvo oko njih izrugivanjem ili ismijavanjem natjerat će ih na to.
Kasnije u odnosima ova se dinamika može ispoljiti tako da se muškarac zatvara kad dođe do nesporazuma, dok žena inzistira na pričanju. Muškarac može reagirati frustracijom, poptunim zatvaranjem ili bježanjem u vlastite svjetove, dok se žene mogu osjećati nesretno ili očajno. Ovi obrasci mogu djelovati pogubno na ljubav.
Oni su često snažni i prenose se intergeneracijski. I baš zato jer su stoljetni, zahtijevaju od nas rad na sebi i jačanje vlastite svjesnosti.
Kako bismo se bolje nosili s ovim obrascima, potrebno je razumjeti vlastite “okidače”. Koji se to “okidač” aktivira kad naš partner ne želi razgovarati o osjećajima? Što tad možemo učiniti za sebe? Kako možemo iskomunicirati navedeno?
Za one suprotnih obrazaca, pitanje je koji se to “okidač” aktivira kad naš partner navaljuje a mi se imamo potrebu odvojiti. Što tad možemo učiniti? Kako iskomunicirati navedeno?
Postoji li mogućnost da se korakom približimo jedni drugima?
Skidanje ovih slojeva nije lako. Nedostupni muškarci i nesretne žene stoljetna su igra obrazaca koji se nalaze duboko u našoj kulturi. Iako je ovo kulturološki česti obrazac, treba napomenuti da u nekim odnosima on može biti i obratan. Ponekad može i žena biti ta koja se zatvara, a muškarac taj koji pokušava komunicirati.
U svakom je slučaju potrebno pokušati razumjeti sebe i drugoga. Razumijevanje sebe otvara nam put prema prostoru koji nam omogućava da učinimo korak manje ili korak više. Čini se jednostavnim, no u odnosima su obično nataloženi osjećaji i neispunjena očekivanja. U takvoj situaciji i taj mali korak može biti izazov. Ipak, svaki korak predstavlja put do iscjeljenja ovih stoljetnih obrazaca.
