U ponedjeljak, 21. svibnja, u Zagrebu je u atriju Muzeja umjetnosti i obrta otvoren Book fest, a program je otvorila zanimljiva panel diskusija pod nazivom “Narcisoidnost – virus moderne”, koja je pokušala dati odgovor na pitanje povećane narcisoidnosti u suvremenom društvu i povezanosti tog fenomena s modernim tehnologijama. Na njoj su sudjelovali; profesorica na Katedri za opću povijest književnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu Željka Matijašević, finski novinar i pisac Ari Turunen i hrvatski znanstvenik međunarodne reputacije Igor Rudan. U jednosatnoj raspravi rečeno je mnogo zanimljivih stvari, koje su tek površinski zagrebale danas iznimno aktualnu i mnogo dublju temu fenomena narcizma i njegove povezanosti s modernim tehnologijama.
Narcisoidnost je u modernom društvu postala svojevrsna norma, ustvrdili su sudionici. Signali koje dobivamo od mainstream kulture, rekla je Matijašević, govore nam da ćemo dobro proći ako budemo narcisoidni i praktički smo u problemima ako to ne želimo biti. Matijašević je naglasila kako je Christopher Lasch još 1970-ih pisao o ovom fenomenu i napomenuo već tad da živimo u rađajućem dobu slike. Međutim, naglasila je, ona ne govori o narcizmu u kliničkom smislu, već je narcizam danas način na koji se strukturira ličnost. Suvremeno sebstvo na društvenim je mrežama u konstantnom stanju traženja potvrde i stoga je iznimno fragilno, upozorila je Matijašević.
Fragilno je suvremeno sebstvo u kliničkoj praksi, osim Lascha, počeo primijećivati i psihoanalitičar Heinz Kohut 1960-ih godina. Za razliku od sebstva Freudovog doba kojeg je karakterizirao osjećaj krivice kao rezultat rigidnih društvenih struktura, pojedinac Kohutovog doba susreće se s novom vrstom problema koju primjećuju psihoanalitičari tog doba; osjećajem praznine, izolacije, otuđenosti i ne-pripadanja. Za pretpostaviti je kako se takvo sebstvo može dovesti u vezu s društvenim strukturama koje se razlikuju od onih Freudovog doba; industrijalizacija i porast individualizma, sa sve većim fokusom na individualno sebstvo. No fokus na vlastito sebstvo skriva ovisnost o vanjskom divljenju kako bi se sebstvo moglo strukturirati. Otud i grandioznost, koja je u funkciji stvaranja ličnosti. Radi toga je takvo sebstvo, kako kaže i Matijašević, fragilno.
Pitanje koje se nameće nadalje jest – s obzirom na konstantne podražaje koje prima unutar sveprisutnih medijskih okruženja, kako će izgledati sebstvo 21. stoljeća? Djelomično je o tome pisala sociologinja Sherry Turkle, koja smatra kako su suvremena sebstva “privezana” tehnologijom te kako ona redefinira načine na koje smo intimni, ali i sami. Slično kao i za normalizaciju narcizma u suvremenom društvu koja se provlačila kroz cijelu panel diskusiju kao nešto što je fenomen današnjice, potrebno se pitati i je li u svijetu suvremenih tehnologija sebstvo koje je uvijek uključeno poremećaj ili novi način strukturiranja sebstva? U jednom trenu tijekom panel diskusije jedan je od posjetitelja iz publike, inače psihijatar, komentirao kako suvremene tehnologije jačaju neke dijelove mozga – one koji nam trebaju da bismo bili uvijek povezani. Veza između društvenog konteksta i neurobiologije povratna je. Stoga je pitanje kako se strukturira novo sebstvo Instagram doba – sebstvo koje je konstantno viđeno, konstantno spojeno, konstantno u interakciji.
Igor Rudan naglasio je kako on vidi razloge radi kojih bismo kao vrsta trebali biti narcisoidni – jer smo jedini uspjeli doći do ovog stupnja razvoja. Gledajući gradijent inteligencije na planetu, mi smo na tom gradijentu najinteligentniji. Pitanje koje se postavlja, ustvrdio je on, jest razvija li se narcisoidnost usporedno s razvojem inteligencije. Narcisoidnost daje nerealni pozitivizam, možda to pomaže kod preživljavanja.
Voditeljica je tada upitala sudionike panel diskusije je li narcisoidnost nešto što liberalni kapitalizam od nas očekuje. Možda ne kako bismo preživjeli, ali kako bismo se istaknuli, rekla je Matijašević i dala nam za razmišljati. Ne znači li istaknuti se u suvremenom društvu ujedno i preživjeti? U doba društvenih mreža kad ne biti na Facebooku znači ne biti uključen, kad konkurenti jedni drugima na Google Adsima kradu ključne riječi, a doseg na Facebooku znači razliku između plaćanja i ne-plaćanja računa, nisu li ‘istaknuti se’ i ‘preživjeti’ postali sinonimi? Što to pak znači za suvremeno sebstvo? Nije li zahtjev za konstantnom samo-promocijom koji pred suvremeno sebstvo stavlja moderno tehnološko doba toliko jak da mu se ono, već i na neurološkoj razini, teško može oduprijeti? Što se može učiniti po tom pitanju?
Potrebno je napomenuti kako postoji neupitna veza i između narcisoidnosti i liberalnog kapitalizma koju je prvi također uspostavio Christopher Lasch, ustvrdila je Matijašević. Prije Lascha kritički se pristupalo samo patologiji fašizma, a tu je Lasch prvi prokazao ta lijepa, zapadna društva individualnog liberalizma, rekla je Matijašević. Narcis je uvijek socijalni darvinist, napomenula je, on uopće ne može zamisliti da ne krećemo svi s istih pozicija. Karakterizira ga stalno isticanje kako je njegov uspjeh isključivo njegova zasluga, dok se, primjerice starna pozicija srednje klase s koje je mogao napredovati, uopće ne spominje. Ova je veza između narcizma i liberalnog kapitalizma nešto što je potrebno iznova naglašavati. Tržišna struktura liberalnog kapitalizma od osoba zahtijeva da se prodaju – da pokazuju najbolju sliku sebe – te na taj način zapravo konstantno perpetuira narcističko stanje uma. U jednom trenu panel diskusije Ari Turunen ustvrdio je kako skandinavske zemlje, radi mentaliteta povezanog sa socijalnom demokracijom, zapravo imaju manju toleranciju na “heroje”.
Na tom tragu, naglasio je i kako je on ekstremno zabrinut za Europu, jer se u nju putem društvenih mreža implementirala američka srednjoškolska kultura. Prije medija i društvenih mreža, ustvrdio je duhovito, život u Europi bio je relativno lagan. Danas se konstantno morate brinuti koliko prijatelja imate, koliko lajkova dobivate…živimo u potpuno luđačkom društvu – ustvrdio je, baziranom na američkoj ideji bivanja konstantno popularnim i na pozornici. Njegova preporuka je povlačenje od digitalnog svijeta.
Igor Rudan očekivano se vraćao na evolucijske opravdanosti narcisoidnosti – kako bi preživio, čovjek je morao biti najagresivniji, najjači, najbrži. No sad kad smo evolucijski dosegli razinu gdje ima dovoljno resursa za sve, jesu li nam ta pohlepa i agresija više potrebne, upitao je. Potrebno je pitati se je li ovakvo opisivanje suvremene stvarnosti pokazuje manjkavost evolucijskih teorija kad je riječ o objašnjavanju društvenih fenomena. Čak i ako smo evolucijski dosegli razinu na kojoj ima dovoljno resursa za sve, jesu li ti resursi raspoređeni na taj način? U kontekstu Amerike u kojoj je ekonomskom neimaštinom ogorčena srednja klasa dovela na vlast Trumpa, Europe u kojoj postoji sve veće klasno raslojavanje, recentnog istraživanja znanstvenika s Ekonomskog instituta i Ekonomskog fakulteta u Hrvatskoj u kojem je svako peto kućanstvo imalo bar jednog člana koji je posljednjih mjeseci išao gladan na spavanje, ovakve se izjave čine blago problematičnima. Dovoljan je čak i samo pogled na rastuću količinu ljudi koja posljednjih mjeseci i godina prekapa kante za smeće po glavnom gradu Hrvatske da se upitamo koliko točno ima dovoljnih resursa i za koga. Da, možda ih ima u generalnoj količini, no jesu li svima jednako dostupni i možemo li zaista krenuti od te pretpostavke? Drugim riječima, ako i uvažimo evolucionističku ideju prema kojoj agresija i pohlepa pomažu preživljavanju, jesmo li sigurni da su baš današnja vremena ta u kojima će te karakteristike ličnosti pasti u pozadinu?
Na temu granice između zdravog narcizma i patologije, Matijašević je rekla kako granice nisu oštre – ne postoji osoba koja nema nimalo narcizma, kao što ne postoji ni osoba koja je totalni narcis. U trenutnoj kulturi gdje je normalno da se fotke snimaju pet puta, kako bi bar jedna bila dovoljno reprezentativna za Facebooku, postavlja se pitanje je li ta granica između narcizma i normalnosti još fluidnija. Stvar se još komplicira time što narcis nije svjestan svog narcizma. S obzirom na krhkost sebstva, ako ga netko napadne napast će natrag, jer ne može podnijeti kritiku – u ovom kontekstu opetovano se spominje Trump. Narcis je osoba koja druge ljude ne doživljava kao subjekte, već objekte, isključivo kao instrument u službi vlastitog ja. On također svoje uspjehe ne vidi i kao stvar sreće ili društvene pozicije – već kao isključivo vlastitu zaslugu. U kontekstu i opet liberalnog kapitalizma, koji zagovara ideologiju osobnog izbora kao ključnog uzroka osobne sreće, očituje se jasna veza s narcističkim stanjem uma u suvremenom društvu.
Panel diskusija dotaknula se i teme narcisa kao često prisutnih na društvenim pozicijama moći. Iako nije spomenuta u diskusiji, u psihologiji je poznata takozvana “mračna trijada ličnosti”, osobina ličnosti koje često imaju osobe koje se nalaze na pozicijama moći: narcizma, makijavelizma i psihopatije. Dok narcis traži konstantno divljenje, ima osjećaj grandioznosti i osjetljiv je na kritiku, osobe s visokom razinom makijavelizma koriste druge kao sredstvo ostvarivanja vlastitih ciljeva, prodorne su i smatraju kako za njih ne vrijede pravila koja vrijede za ostatak društva te ih imaju pravo pregaziti u nastojanju da ostvare svoj cilj. Ljudi s psihopatskom ličnosti su najdalje na ovom spektru, pokazuju visoku razinu antisocijalnog ponašanja, visoku razinu potrebe za senzacijama, okrutnosti i nikakvog obzira prema drugima, te nisu sposobni za kajanje.
Rudan je ustvrdio kako narcizam donosi natprosječnu količinu motivacije i volje za dolaskom do određenih društvenih pozicija. Narcistične osobe voljne su za uspjeh platiti visoku cijenu, rekao je on, navodeći primjer najmoćnijeg čovjeka svijeta koji mora paziti što jede kako ga netko ne bi otrovao. Drugi ljudi nemaju takvu količinu interesa za takvim pozicijama tj. volje za plaćanjem tako visoke cijene, takvu motivaciju može donijeti samo jedna patološka želja za moći. Stoga smo osuđeni na to da takvi pojedinci budu na takvim pozicijama, smatra on. Nakon panel diskusije postavilo se pitanje je li nužno biti narcisoidan (ili imati druge gore navedene osobine mračne trijade) da bi se bilo na poziciji moći? Treba li, doista, platiti visoku cijenu za uspjeh, i imaju li doista jedino ljudi s karakteristikama koje pripadaju ovom spektru motivaciju za vodstvom?
Rudan se, u kontekstu narcizma, dotaknuo i pitanja samaca tj. fenomena u kojem sve više ljudi danas želi živjeti sami – ili ne žele biti uz vezama uopće ili ako i jesu u vezi žele živjeti u odvojenim kućanstvima, što je fenomen sve prisutniji u europskim zemljama. Ljudi danas biraju biti sami ako ih se dobro zabavlja, ustvrdio je – danas kad imaju tablete, novine, Facebook, nogomet, živjeti sam nije više takav problem. Postavilo se pitanje u kojoj su mjeri toj situaciji doprinijeli novi mediji. Matijašević smatra kako dio uzroka ovog fenomena leži i u tome što se obiteljske zajednice kakve su prevladavale u 20. stoljeću očito nisu pokazale previše uspješnima.
Privodeći diskusiju kraju, ona je zaključila kako narcistička simptomatologija suvremenog društva predstavlja svojevrsni kolaps individualnog liberalizma koji je tvrdio da svi imaju jednaka prava i mogućnosti za uspjeh. No ona je, ustvrdila je, ipak puna nade da će se na to pojaviti neka nova društvena reakcija. I mi se nadamo s njom.
