Zvuči kao banalno pitanje, a zapravo nije. To je pitanje koje određuje kako ćemo gledati ljudsko biće na početku 21. stoljeća. Ovaj članak ispituje neke epistemološke pozicije o kojima ovisi kako pristupamo ljudskim problemima. No pitanje nije samo epistemološko. Ono ima praktične implikacije za teoriju i naše viđenje svijeta. Ima itekako praktične implikacije za metode rada s ljudima.
Osim toga, tu je i pitanje zašto se šezdesetih godina dvadesetog stoljeća mislilo da je problem u odnosu? Popularnost kibernetike, gestalta i cijele Big Sur scene sa zapadne obale SAD-a koja je kombinirala sistemske terapije s uvidima iz zena i mindfulnessa zamijenili su genetski markeri ili tablete ispod stola. Očito nije samo stvar u problemu, stvar je i u popularnosti određene paradigme unutar koje se ljudski problemi uopće promatraju.
Ljudski problemi šezdesetih su se godina tako stavljali u kontekst i polje ili odnose. Osoba koja ima problema u jednom odnosu neće ga imati u drugoj vrsti odnosa ili komunikacije. Problem je u polju odnosa koje se stvara među nama. A onda opet, postavlja se pitanje ako je problem u odnosu, zašto ga svugdje nosimo sa sobom? Zašto neke osobe kuda god da odu stalno nailaze na iste vrste problema? Zašto sistemske terapije, sistemske konstelacije ili grupne terapije funkcioniraju po principu “polja” u kojima će se često odigrati slične vrste problema? Ljudski problemi često se ponavljaju u različitim kontekstima – zašto? Kako uopće funkcioniraju ta polja unutar sistemske terapije ili konstelacija? I ne ponavljaju li se neki problemi u svim poljima? I što onda učiniti s takvim problemima? I što je u kontekstu svega navedenog uopće ličnost?
Ovaj članak nije zamišljen da da odgovore, već da nas potakne da razmislimo. Previše se u svom tom psihološkom promišljanju bavimo rješenjima, a premalo time da vidimo čime su uopće uokvirene naše pretpostavke o problemu. A ako i vidimo čime jesu, što s praktičnim stvarima? Kako u svakodnevnom životu riješiti to ovo polje koje kao osobe s određenim kontekstima nekako uvijek vučemo za sobom? Kao što rekoše intersubjektivni psihoanalitičari, nijedna osoba ne egzistira u vakuumu. Kao što kažu sociolozi, kontekst je bitan. A onda opet, zašto je kibernetika psihoterapije i kibernetika općenito prestala biti popularna?
Ovdje su neka pitanja s moje strane, a na vama je da se sami pozabavite odgovorima. I promišljanjima. Ili ih podijelite s nama. I da ukažem na to da je krajnje vrijeme da se (opet) potegnu ta pitanja i istraže navedene epistemologije i njihove granice kao i mogućnosti.
