Svatko želi ono što daje dobar osjećaj. Svatko želi živjeti bezbrižnim, sretnim i lakim životom, želi se zaljubiti i imati odlične veze i odličan seksualni život, savršeno izgledati i zarađivati i biti popularan i pošten i obožavan… i takav frajer da se ljudi razdvoje poput Crvenog mora kad ušeće u sobu.
Svatko bi to htio- to je lako htjeti.
Ako vas pitam, “Što želite od života?” i vi kažete nešto poput “Želim biti sretan/sretna i imati veliku obitelj i posao koji volim”, to je toliko sveprisutno da skoro više ni ne znači ništa.
Zanimljivije pitanje, pitanje o kojem možda nikad prije niste razmišljali jest, koja je to muka koju želite u svojem životu? Za što ste se voljni boriti? Jer čini se da je odgovor na to pitanje veća odrednica toga kako nam životi na kraju ispadnu.
Svatko želi imati odličan posao i financijsku neovisnost — ali ne želi svatko podnositi 60-satni radni tjedan, duga putovanja na posao, zamornu papirologiju, navigiranje korporativnim hijerarhijama i beskrajnu blaziranu uredsku zatvorenost. Ljudi žele biti bogati bez rizika, bez žrtve, bez odgođene gratifikacije potrebne da bi se nakupilo bogatstvo.
Svatko želi odličan seks i super odnose — ali nije svatko voljan prolaziti kroz teške razgovore, neugodne tišine, povrijeđene osjećaje i emocionalnu dramu kako bi do toga došao. I tako, ljudi se pomire s manjim. Pomire se s manjim i pitaju se: “Što kad bi…?” godinama i godinama sve dok se pitanje ne pretvori iz “Što kad bi…?” u “Je li to to?” A kada se odvjetnici vrate svojim kućama i novac od alimentacije je u poštanskom sandučiću, onda kažu: “Čemu sve to?” — ako ne njihovim sniženim standardima i očekivanjima 20 godina ranije, čemu onda?
Jer sreća zahtijeva muku. Pozitivno je nuspojava “hendlanja” negativnog. Negativna iskustva možete izbjeći tek na kratko, dok se ne vrate u vaše živote, ričući.
U srži ljudskog ponašanja naše su potrebe više ili manje slične. Pozitivna je iskustva lako podnijeti. Negativna iskustva su ona s kojima se, već po definiciji, mučimo. Stoga, ono što dobivamo iz života nije određeno dobrim osjećajima koje želimo već lošim osjećajima koje smo u stanju podnijeti kako bismo došli do tih dobrih osjećaja.
Ljudi žele savršen izgled. Ali nećete ga i dobiti ako negdje ne cijenite muku i fizički napor koji dolazi sa životom u tretani sat za satom, ako ne volite kalkulirati i planirati hranu koju jedete, planirati svoj život u malim porcijama veličine tanjura.
Ljudi žele pokrenuti svoj vlastiti posao ili postati financijski neovisni. Ali ne postajete uspješnim poduzetnikom osim ako ne nađete način da počnete cijeniti rizik, nesigurnost, opetovane neuspjehe, i prekovremeni luđački rad kako biste radili na nečemu za što nemate pojma hoće li biti uspješno ili neće.
Ljudi žele partnera ili suprugu. Ali nećete završiti privlačenjem nekog veličanstvenog bez cijenjenja emocionalne turbulencije koja dolazi sa otriježnjujućim odbijanjima, građenja seksualne napetosti koja se nikada ne ispusti, i tupog buljenja u telefon koji nikad ne zazvoni. To je dio igre ljubavi. Ne možete pobijediti ako ne igrate.
Ono što određuje vaš uspjeh nije “U čemu želite uživati?” Pitanje je “Koju ste vrstu muke spremni podnijeti?” Kvaliteta vašeg života nije određena kvalitetom vaših pozitivnih iskustava nego kvalitetom onih negativnih. A naučiti se kvalitetno nositi s negativnim iskustvima znači naučiti se dobro nositi sa životom.
Tamo vani postoji mnogo loših savjeta koji kažu: “Samo to moraš dovoljno jako željeti!”
Svatko nešto želi. I svatko nešto želi dovoljno jako. Ljudi samo nisu svjesni toga što je to što žele, ili bolje rečeno, što je to što žele “dovoljno jako”.
Jer ako želite dobro od nečega u životu, tada morate htjeti i ono loše. Ako želite savršeno tijelo, morate htjeti i znoj, upaljenost mišića, rana jutra i napade gladi. Ako želite jahtu, morate htjeti i kasne radne noći, rizične poslovne poteze i mogućnosti da se zamjerite jednoj ili više osoba.
Ako se nalazite da nešto želite mjesec za mjesecom, godinu za godinom, ali se ništa ne događa i tome što želite nimalo se ne približavate, tada je možda to što želite fantazija, idealizacija, slika i lažno obećanje. Možda to što želite nije to što želite, samo uživate u “željenju”. Možda to ustvari uopće ne želite.
Ponekad pitam ljude, “Kako se birate mučiti?” Tada ljudi nakrive glavu i pogledaju me kao da imam dvanaest noseva. Ali to ih pitam jer mi to govori više o vama nego vaše želje i fantazije. Jer nešto morate izabrati. Ne možete imati život bez muke. Ne može sve biti cvijeće i jednorozi. I to je, na kraju krajeva, teško pitanje koje je važno. Užitak je lako pitanje. I svi mi zapravo imamo slične odgovore na njega. Muka je zanimljivije pitanje. Koja je to muka koju želite podnositi?
Taj će vas odgovor stvarno nekud dovesti. To je pitanje koje može promijeniti vaš život. To je ono što čini mene onim tko jesam i tebe onom koja jesi. To je ono što nas definira i odvaja i, na kraju, i spaja.
Većinu svoje adolescencije i mladog odraslog doba, fantazirao sam o tome da budem glazbenik – rock zvijezda, točnije. Kad god bi čuo neku super stvar na gitari, zatvorio bih oči i zamislio se na pozornici kako ju sviram ljudima koji vrište, ljudima koji se do kraja raspamete na moje pokrete prstima. Ta fantazija bila je u stanju držati me zabavljenog satima.
To zamišljanje se nastavilo kroz faks, pa čak i kad sam prestao odlaziti u glazbenu školu i prestao ozbiljno svirati. Ali čak ni tada nije bilo pitanje hoću li ikad svirati pred publikom koja vrišti, nego je bilo pitanje kada će to biti. Prvo su se morale dogoditi druge stvari prije nego što ću konačno imati dovoljno vremena da ga uložim u to i da to funkcionira. Prvo, morao sam završiti školu. Drugo, morao sam zaraditi. Tada, morao sam naći vremena za sviranje. I tada…i tada ništa.
Unatoč tome što sam o tome fantazirao preko polovice svog života, u stvarnosti se to nikad nije dogodilo. I trebalo mi je mnogo vremena i negativnih iskustava da konačno shvatim zašto: ja to nisam stvarno želio.
Bio sam zaljubljen u rezultat — sliku sebe na pozornici, ljude koje vrište, mene koji sviram, koji izlijevam svoje srce u to što sviram — ali nisam bio zaljubljen u proces. I zbog toga, nisam uspijevao u tome. Opetovano. Ma k vragu, nisam se ni trudio dovoljno da bih ne uspijevao u tom. Jedva da sam se i trudio.
Dnevni napori proba, logistika pronalaženja benda i vježbanja, muka pronalaženja nastupa i dovlačenja ljudi na njih. Potrgane žice, razvaljeno pojačalo, vucaranje teške opreme na i sa proba bez auta. To je planina od snova i do tog su vrha kilometri. I trebalo mi je dugo vremena da otkrijem da se ipak ne volim toliko penjati. Samo sam volio zamišljati vrh.
Naša kultura rekla bi mi da sam nekako sam sebe iznevjerio, da sam osoba koja lako odustaje, da sam luzer. Self-help literatura rekla bi mi da nisam bio dovoljno hrabar, dovoljno odlučan ili da nisam dovoljno vjerovao u sebe. Poduzetnička/start up ekipa rekla bi mi da sam se uplašio svojeg sna i da sam popustio konvencionalnom društvenom uvjetovanju. Svi bi mi oni rekli neka radim afirmacije ili da se učlanim u grupu podrške ostvarenja ciljeva ili slično.
Ali istina je mnogo manje zanimljiva od toga: mislio sam da želim nešto, ali ispalo je da ne želim. Kraj priče.
Htio sam nagradu a nisam htio muku. Htio sam rezultat bez procesa. Nisam bio zaljubljen u borbu, već samo u pobjedu. A život ne funkcionira na taj način.
Tko jeste određeno je vrijednostima za koje ste se voljni boriti. Ljudi koji uživaju u mukama teretane su oni koji imaju dobro tijelo. Ljudi koji uživaju u dugim radnim vikendima i politici korporativnog uspinjanja su oni koji na kraju završe na vrhu. Ljudi koji uživaju u stresu i nesigurnosti umjetničkog životnog stila su oni koji ga na kraju i žive.
Ovo nije poziv na buđenje ili još jedan proglas u stilu “bez muke, nema nauke”.
To je najbazičnija komponenta našeg života: naše muke određuju naš uspjeh. Stoga, prijatelji moji, svoje muke birajte mudro.
Mark Manson
