Kako pronaći smisao u svakodnevnici? A kako u teškim patnjama? Što egzistencijalizam može ponuditi čovjeku? Vodeći hrvatski psihijatar i egzistencijalni terapeut Milan Košuta odgovara na ova pitanja.
Kako ste se odlučili baviti psihoterapijom i zašto ste se odlučili baviti baš egzistencijalističkom terapijom?
Tijekom studija medicine zaključio sam da su u procesu liječenja važne dvije stvari; vrhunska tehnologija i sposobnost čovjeka koji pati da prepozna svoje autentične potrebe i tako olakša proces svoga liječenja ili , u idealnom slučaju, izliječi sam sebe. Kako mi je inženjerski pristup čovjeku bio odbojan, nije mi preostalo drugo nego baviti se psihoterapijom koja u svojem temelju ima ideal pomoći čovjeku da prepozna svoje autentične potrebe. Od svih pristupa egistencijalističko-fenomenologijski mi se činio da je “najotvoreniji”, da u njemu ima najmanje ideologije. Sve to se zbivalo u osamdesetim godinama prošloga stoljeća, u periodu dok je vladala komustička ideologija u Jugoslaviji i moja je generacija razvila neku posebnu sposobnost prepoznati totalitarizam u svemu pa i u psihoterapiji i bježali smo od svakog ideologiziranja kao vrag od tamjana. U to mi je vrijeme Viktor Frankl bio simpatičniji i od Freuda i od Junga i od ostalih velikana pa sam krenuo u Beč slušati ljude iz njegovog kruga.
Tri su ključna momenta. Susreti s velikim Vladetom Jerotićem, koji je istinski vjerovao u važnost duhovnog čovjekovog bića. Zahtjev šefa katedre za psihijatriju da napustim Kliniku za psihološku medicinu na Rebru zato što preferiram Frankla u odnosu na Freuda. Otvoreno pismo koje je poslao Frankl optuživši Društvo za logoterapiju i egzistencijsku analizu da ne podučavaju psihoterapeute u skladu s njegovim naukom. Iz svega sam zaključio da se valja skoncentrirati na susret dvije osobe, na potragu za pravim potrebama, a ako čovjek vjeruje u Boga, treba mu olakšati da odnos s Bogom bude snažniji i neposredniji.
Što mislite da egzistencijalizam može ponuditi čovjeku, a da to ne mogu neke druge vrste terapije?Što biste naveli kao prednosti, kao poseban “dar” egzistencijalističke psihoterapije?
Egzistencijalistička terapija, tako mi se bar čini, više je od drugih fokusirana na čovjekove mogućnosti ovdje i sada i ne bavi se niti prošlošću niti budućnošću. Nema ideologije i zbog toga se psihoterapeuti pribojavaju tog pristupa. Svi bi nekakave “alate”, a alat je u svakom čovjeku nešto drugo.
Čovjek može jadikovati kad ga snađe nešto teško. A može, i to mi se čini da je život, iskoristiti loše da otkriva sve novije i finije dijelove sebe. Pogledajte samo prazninu u očima čovjeka koji nikad nije ništa loše doživio! Zastrašujuće! Depresija je jedan od vodećih problema u svijetu danas.
Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, više od 300 milijuna ljudi na svijetu pati od depresije, a ona je i prvi uzrok onesposobljenosti za rad. Kako egzistencijalistička psihoterapija gleda na depresiju?
Danas se depresijom naziva svašta. I stanja praznine i dosade, stanja dugotrajnog besmislenog življenja, strahovi pred dobrom, samoća i osamljenost odnosno problem ne moći biti sam ili pronaći vrijednost u tome biti sam, dugotrajna izloženost niskim dozama stresa i da ne nabrajam dalje. Navodeći sve prethodno, navodim i područje rada tijekom egzistencijalističko-fenomenologijske psihoterapije. Posebno je područje strah od smrti, odnosno “znanje” o tome da je u smrti loše. To je izuzetno važno područje – “otvorenost” prema smrti. Kad prethodno navedena stanja traju dovoljno dugo, i kad je genetika takva da se serotoninski i slični sustavi poremete, onda se pojavi depresija koja se liječi ne samo psihoterapijom, nego i lijekovima.
Najbitnija stvar u životu je tražiti dobro u ovome danu i prihvatiti činjenicu da postoje dani u kojima ga je teško pronaći. I onda ga opet tražiti sutradan. Zastupam tezu da ga je moguće naći i tamo u poznim godinama, skroz pri kraju, i u jedinici za intenzivnu njegu dok je čovjek prikopčan na različite aparate i čeka “onaj čas”. Ako dan nije obilježen potragom za dobrim, manje više je bio uzaludan.
Samo bih još više naglasio da od analize prošlosti ili budućnosti ima puno manje koristi nego što se misli. Pronađi, čovječe, u ovih sat vremena neko dobro i idemo tako dalje.
Mi u Hrvatskoj neprestano kukamo. Od prepričavanja zla bude čovjeku samo gore. Svijet pati od problema pseudokomunikacije, od patološke vezanosti uz materijalno, od bolesne ideje da će netko nešto osvojiti pa da će biti bolje i ono posljednje; duhovno biće čovjekove i njegove autentične potrebe nisu nikada bile tako zanemarene kao danas. Paradoksalno je da su stvoreni i sve više se stvaraju preduvjeti za kvalitetan i dug život, a života ima sve manje. Psihijatri danas premalo vjeruju da se psihoterapijom mogu postići povoljni učinci. Psihijatri se previše bave genetikom, biokemijom, farmakologijiom i sličnim područjima.
