Michael Cornwall: konstruktivni pristup ekstremnim mentalnim stanjima

Što su ekstremna emocionalna stanja? Kako ih se može konstruktivno razumjeti? Michael Cornwall, doktor znanosti i psihoterapeut konstruktivnog pristupa ekstremnim mentalnim stanjima, otkriva u intervjuu.

Psihoterapeut ste laingovsko-jungovske terapije. Možete li, molim vas, ukratko opisati koja je osnovna pretpostavka (u praksi) ove vrste terapije. Kako to izgleda?

Sebe nazivam jungovskim/ laingovskim terapeutom jer je to dvoje ljudi, zajedno s mojim prijateljem i mentorom Johnom Weirom Perryjem, koji su imali snažan formativni utjecaj na mene razvijajući vlastiti način terapije s ljudima svih dobnih skupina koji emocionalno pate u ekstremnim stanjima ili na neki drugi način. Od Lainga sam prigrlio i podijelio njegovu mračnu, ali preciznu viziju toksičnih društvenih sila koje utječu na sve nas kroz naše traumatizirajuće mikro-obiteljske lončićće, koji su i sami neizostavno ugrađeni u širu dehumanizirajuću i socijalno-darvinističku kulturnu pustoš bez ljubavi koja sa sobom donosi konstantnu opresiju koja slama dušu. Svi smo izloženi tom velikom ranjavanju, pogotovo ako smo psihijatrijski označeni kao biogenetski oštećeni.

Jung vraća protjerano drevno i ključno znanje o neobičnim transpersonalnim/arhetipskim/mitskim i duhovnim silama koje su uvijek u igri u cijelom našem životu. To su sile kojih se psihijatrija i naša kultura jako plaše, a time i ugnjetavaju – koliko god pokušavali policijski i protjerivati, i utišati intenzivne ljudske emocije koje uvijek izazivaju te snažne arhetipske energije u našim dubokim psihama. Model psihičke bolesti ljudske emocionalne patnje je “velika laž” koja je sakrivena naočigled.

Kada sam 1960-ih bio u ekstremnim stanjima, čitanje Jung-a i Laing-a zaista je bilo poput primanja spasonosne poruke u otkrivenoj boce. Vidio sam da nisam jedini koji je ikad izgubio svaki smisao i sidrište, koji se spustio u paklenu unutarnju zonu super nabijenog terora i ovozemaljskog, psihičkog i duhom ispunjenog ludila. Potpuno sam prekinuo s matricom stvarne suglasnosti mog života mladih odraslih osoba u doba rata u Vijetnamu.

30 godina ste radili u psihijatrijskim ustanovama, ali i u drugim alternativnim vrstama ustanova. U čemu je razlika i možete li nam to malo objasniti?

Nakon što sam 30 godina radio i na odjelima i u ustanovama tradicionalnih psihijatrijskih bolnica, a također i u alternativnim ustanovama / svetištima – razlika između njih je poput noći i dana. Utočišta bez lijekova poput Iwarda, u kojem sam radio nekoliko godina, i Diabasis Housea (na kojem sam doktorirao) pokazivali su nadu u puni život življen izvan psihijatrijskog sustava.

Razlika je u tome da se kod ljudi u ekstremnim stanjima prakticiralo primanje s ljubavlju – umjesto smrtonosnog identiteta koji je srušio medicinsko prokletstvo psihijatrijskih etiketa i lijekova koji uništavaju osjećaje koji su prekinuli prirodni transformativni proces ozdravljenja.

Možete li nam reći nešto više o tome? Kako izgleda humani pristup ekstremnim stanjima psihološke patnje?

Moj pristup biti s ljudima u ekstremnim stanjima je biti poput primalje koja s ljubavlju i strpljenjem čeka na sve intenzivne osjećaje i arhetipski podstaknute izraze tog emocionalnog procesa koji se trebaju pojaviti i primiti.

Kako je izgledao razvoj vašeg pristupa radu s ljudima s ekstremnim stanjima?

Moj pristup izrastao je izravno iz mog vlastitog paklenog iskustva ludila. Izrastao je (i još uvijek to čini svaki dan) u oblik i iz potrebe kroz vrijeme koje sam proveo služeći u utočištima bez lijekova i s ljubavlju.

Kakav je osjećaj surađivati ​​s tim stanjima psihološke patnje?

Kad ste udaljeni nekoliko metara od nekoga u ekstremnom stanju, čini se kao da ste s nekim tko se rađa. Vrlo je intenzivno biti ranjiv tamo s tim ljudima bez štitova teorije i kliničke emocionalne distance da bi me zaštitio od intenzivnih emocija, psihičke energije i neobičnih arhetipskih i duhovnih sila.

Ali biti tamo i čekati, disati, osjećati i uzemljiti svoje tijelo, isprazniti um od psihološkog i strateškog razmišljanja, otvoriti srce s ljubaznom prijemčivošću, čekati .. čekati .. čekati da se nepoznato emocionalno rađanje kreće svojim tempom. Ne mojim tempom.

Bez uplitanja. Sveta emocionalna pojava koja je u tijeku.

Mislite li da današnjem prevladavajućem razumijevanju mentalnog zdravlja nedostaje razumijevanje ekstremnih stanja? Čini mi se da je ovaj trenutni sustav prožet narativom patologizacije koja može prouzrokovati daljnji čaj tamo gdje je hitno potrebna nada. Možete li to komentirati i reći nam kako to vidite iz svoje perspektive?

Naša se kultura toliko plaši ekstremnih stanja da je psihijatriji postavila zadatak da bude policijska snaga koja će zadržati snažne emocije i neobične snage koje sam gore opisao dalje od naše sredine. To je neopisiva tragedija da se naša životna sila emocionalne ekspresije i istine umrtvljuje u ime normalnosti što prešujuću doktorski devijantni cenzori puni šprica punih droga koje umrtvljuju dušu.

Kao što sam opisao u svom članku “Ima li psihijatrijska dijagnoza utjecaj medicinskog prokletstva”, takvo patologiziranje prirodne ljudske emocionalne patnje može donijeti toliko beznadnog očaja da se kao rezultat može tragično odabrati samoubojstvo kao izlaz.

Voljela bih čuti Vaše mišljenje o općem sustavu mentalnog zdravlja, kao mišljenje nekog tko je radio humanim pristupom s ljudima u ekstremnim stanjima i tko ima iskustvo rada u institucijama koje nude ovakav pristup. Kad biste mogli promijeniti neke stvari o trenutnim sustavima mentalnog zdravlja, biste li smatrali da ih treba promijeniti? Ako mislite da da, što bi bilo ono što smatrate da treba promijeniti najhitnije?

Sustav mentalnog zdravlja ne može se iskupiti niti promijeniti zbog korupcije ljudske sljepoće koja ga je podigla i održala. Sve dok postoji društveno podržana i sankcionirana psihijatrijska vizija provođenja velike laži da je ljudska emocionalna patnja bolestan proces, sve što možemo jest graditi humanističke alternative izvan sustava da se napokon vidi koja je on katastrofalna pogreška te da ga javnost napusti.

Je li proces rada s ekstremnim stanjima za vas također bio proces učenja?

Da, svaka minuta koju podijelim s nekim u ekstremnom stanju ili u bilo kojem drugom obliku emocionalne patnje je poput trajnog otkrivanja iz same srži ljudskog života. To je poput zaustavljanja vremena van uobičajenog ritma i fokusa. Sirovo je i stvarno.

Nije ni čudo što su Laing i ostali egzistencijalni terapeuti zapravo pronašli utočište i znanje iz tih susreta gole emocionalne istine.

Možete li izdvojiti jednu stvar koju ste naučili u procesu rada s ljudima svih ovih godina za koju smatrate da ju je važno podijeliti?

Jedna glavna stvar koju sam naučio iz vlastitog ranog ludila i iz mojih sesija cjeloživotnih sesija emocionalne patnje od tad sažeta je u mom članku o milosrdnoj ljubavi.

U milisekundi kada smo u našem vremenskom periodu mučne potrebe i egzistencijalne samoće – i grčevito se držimo za prolazni sljedeći dah, upravo tada – ako se na to odgovori onime što može biti poznato samo kao milosrđe, jer ljubav nam je očajnički potrebna upravo tako da je milosrđe osjećati da takva ljubav postoji za nas, tada kada se ljubav daje i prima – tada doživljavamo trenutak velike svete misterije.

Već samo to –  dok sami letimo kroz svemir sa smrću svaki trenutak udaljenom od nas svake sekunde našega života – da postoji sveti melem utješne ljubavi koji može proći između nas, poput blistavog dara koji smiruje naš teror i daje nam odmor, dopušta nam da mirno spavamo- izvan dosega noćne more.

Što biste rekli da je potrebno kako bi se nepatologizirajući pristupi poput vašeg primijenili na razini dostupnosti širem stanovništvu?

Rekao bih da je dobivanju sredstava za brigu koja traje 24 sata i sedam dana u tjednu glavna prepreka upravo to što psihijatrijski model ima kontrolu nad svim aspektima sustava mentalnog zdravlja, jer je njihov psihijatrijski DSM obavezan kako bi označio svaku osobu u sustavu, tako da je financiranje namijenjeno samo programima koji odgovaraju DSM dijagnozama za plaćanje usluga.

Treninzi koje radim na institutu Esalen i na postdiplomskim studijima i online, omogućuju stručnjacima, kao i članovima obitelji, prijateljima i vršnjačkim savjetnicima da nauče kako biti prisutan i suosjećajan s osobom u bilo kojem okruženju koja se nalazi u ekstremnom stanju, u samo nekoliko sati.

Moj kratki videozapis na YouTubeu o prijemčivosti punoj ljubavi pokazuje koliko brzo čovjek može naučiti pomagati osobi u ekstremnim stanjima, a da je ne patologizira, ma gdje ona bila.

Njegovatelji mogu služiti kao suosjećajna prijenosna ljudska podrška –  podrška ljudima u ekstremnim stanjima kod kuće, na ulici ili gdje god se nalazili.

 

Daljnji resursi i poveznice na rad Michaela Cornwalla:

Initiatory Madness 

Remembering a medication free madness sanctuary

I don’t believe in mental illness, do you?

What’s wrong with you? Nothing. What has happened to you? Something

Responding to extreme states with loving receptivity- a practical guide

Refections on over 25,000 hours of being with people in extreme states

 

 Michael Cornwall’s website 

You may also like...

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

Ovaj obrazac prikuplja vaše ime, e-poštu i sadržaj kako bismo mogli pratiti komentare na web stranici. Za više informacija pogledajte našu politiku privatnosti gdje ćete dobiti više informacija.