U životu smo često pod stresom radi stvari koje činimo. No meditacija svjesnosti uči nas kako da ne činimo ništa. Zašto je to potrebno? Pročitajte.
_______________________________________________________________________________
Kada se prvi put otvorio meditacijski centar kojeg sam suosnivačica, Inisght Meditation Society, netko je napravio zajebantsku brošuru koja je meditacijsko povlačenje u njemu opisala sa “Dođite u IMS i popijte sav čaj koji biste ikad mogli popiti.” Također je uključivala i prijedlog divnog slogana za nas: “Bolje je ne činiti ništa nego gubiti svoje vrijeme.” Jako mi se dopao taj slogan i pomislila sam kako dobro prikazuje kako nam meditacija zapravo pomaže da se isključimo.
Iako taj moto nikad nije ušao u naše službene opise, zapravo je bio dosta točan opis meditacije uvida ili meditacije svjesnosti. Ukratko, u meditaciju svjesnosti ulazimo kako bismo mogli naučiti kako ne činiti ništa i ne gubiti svoje vrijeme, jer gubljenje našeg vremena gubljenje je našeg života.
Dolazimo na meditacije kako bismo naučiti kako ne reagirati na one načine na koje smo navikli reagirati u svojim uobičajenim životima, načinima koji stvaraju patnju nama i drugima i uvaljuju nas u probleme. Ne činiti ništa ne znači ovdje ići spavati, no znači odmarati – odmarati um bivajući prisutni s onim što se god događa u trenutku, bez dodavanja napora kako bismo to pokušali kontrolirati. Ne činiti ništa znači isključiti se iz kompulzivne potrebe da se uvijek zaposlimo nečime, iz navike da se štitimo od određenih osjećaja, iz napetosti pokušaja da upravljamo svojim iskustvom prije nego što uopće i prepoznamo što to iskustvo jest.
U našem uobičajenom stanju uma, konstantno aktiviramo proces koji je u budističkoj terminologije poznat kao “bhava“, što doslovno znači “postajati”. U tom prostoru “postajanja“, već se jedva primjetno oslanjamo na budućnost, pokušavajući osjetiti sigurnost baziranu na osjećaju da se možemo uhvatiti za nešto, da možemo pokušati zaustaviti promjenu stvari. U tom stanju konstantno smo van balansa – u meditaciji možemo primijetiti da čak pokušavamo osjetiti sljedeći dah dok se trenutni još uvijek događa.
Kad govorimo o puštanju ili isključivanju, govorimo o otpuštanju tereta postajanja i jednostavnom vraćanju naše svjesnosti na prirodni centar našeg bića, vraćanju u stanje prirodnog mira. Ono što u meditaciji često pomaže je vratiti se, opustiti, opustiti oslanjanje na budućnost, i vratiti se samom sebi. Možemo pustiti čak i očekivanje sljedećeg daha. Kad kažemo “ne činiti ništa” ili “isključiti se”, mislimo upravo na to.
Meditacija nije konstrukcija nečeg stranog, to nije pokušaj da se uhvati određeno iskustvo i tada drži za njega. Možemo imati tajnu želju da putem meditacije steknemo brdo magičnih iskustva, ili čak mistični trofej ili dva, i tada ćemo ih moći ponosno izložiti da ih vide drugi. Možemo osjećati da ćemo povećati svoju vrijednost kao ljudskih bića putem duhovne akvizicije, steći više čistoće, prosvjetljenja i razumijevanja, s određenim osjećajem posjedovanja i posesivnosti: “moje prosvjetljenje”, “moje jasno razumijevanje”. Naš tipični um konzumerističke kulture želi vidjeti prosvjetljenje kao čin performansa ili društveni pečat: “Ljudi će sigurno primijetiti da sam se promijenio. To će biti iznimno impresivno.”
Otpuštanjem te mučne želje za posjedovanjem i performansom, možemo jednostavno pustiti um da se odmara na miru kako se učimo isključiti. Kao što je rekao tibetanski lama Nyoshul Khen Rinpoche, “Odmaraj u prirodnom velebnom miru, ovaj iscrpljeni um.“ Tada nas naša praksa u kojoj učimo činiti ništa, umjesto do gubljenja vremena vodi do dubokog i obnavljajućeg stvarnog života ostatak vremena.
Sharon Salzberg
