Lucy Hone: 3 tajne otpornih ljudi
Počela bih postavljajući vam nekoliko pitanja. Ako ste ikada izgubili nekoga koga ste zaista voljeli, ako vam je ikada slomljeno srce, ako ste se ikada nosili s teškom rastavom, ili ste bili žrtva preljuba, molim vas da ustanete. Ako niste u mogućnosti ustati, možete podići ruku. Molim vas, ostanite stajati i ostavite ruku u zraku. Ako ste ikada preživjeli prirodnu katastrofu, bili zlostavljani ili izolirani, ustanite. Ako ste ikada imali spontani pobačaj, ako ste ikada abortirali ili ste se borili s neplodnošću, molim vas, ustanite. Konačno, ako ste se vi, ili bilo tko koga volite, morali nositi s mentalnom bolešću, demencijom, nekim oblikom tjelesnog oštećenja, ili sa suicidom, molim vas, ustanite. Pogledajte oko sebe. Nesreća ne diskriminira. Ako ste živi, morat ćete, ili se već jeste nosili s nekim teškim razdobljima. Hvala vam svima, sjednite.
Počela sam proučavati otpornost prije 10 godina na Sveučilištu Pennsylvania u Philadelphiji. Bilo je odlično vrijeme za boraviti ondje jer su profesori koji su me uvježbavali tada potpisali ugovor da uvježbavaju svih 1,1 milijun američkih vojnika kako bi bili mentalno spremni onako kako su uvijek bili fizički spremni. Kao što možete zamisliti, nećete dobiti skeptičniju i pronicljiviju publiku od američkih narednika koji su se upravo vratili iz Afganistana. Dakle, za nekoga poput mene, čiji je glavni životni cilj pokušati razraditi najbolji način kojim uzeti znanstvene nalaze iz akademije i pružiti ih ljudima u njihovu svakodnevnom životu, bilo je to prilično inspirativno mjesto za boraviti.
Završila sam svoj studij u Americi i vratila se kući ovdje u Christchurch kako bih započela svoje doktorsko istraživanje. Upravo sam započela to istraživanje kad je Christchurch pogodio potres. Tako sam ostavila svoje istraživanje po strani i počela raditi sa svojom lokalnom zajednicom kako bih pomogla u tom teškom razdoblju nakon potresa. Radila sam sa svakakvim organizacijama, od državnih odjela do građevinskih tvrtki, i raznim grupama u zajednici, učeći ih načinima razmišljanja i ponašanja za koje znamo da potiču otpornost. Mislila sam kako je to moj poziv. Moj trenutak u kojem ću svo to istraživanje staviti u dobru primjenu. Ali nažalost, bila sam u krivu.
Jer moj je pravi test došao 2014. za rođendanski vikend kraljice. Mi i još dvije obitelji odlučili smo otići do jezera Ohau i odvesti se biciklima do oceana. U zadnjoj minuti, moja predivna dvanaestogodišnja kćer Abi odlučila je sjesti u auto sa svojom najboljom prijateljicom Ellom, također 12, i Ellinom mamom Sally, mojom dragom, dragom prijateljicom. Na putu dolje, dok su putovale Rakaiom cestom Thompsons, auto je proletio kroz znak stop, zabijajući se u njih i ubivši ih na mjestu.
U treptaju oka našla sam se bačenom na drugu stranu jednadžbe, budeći se s potpuno novim identitetom. Umjesto da budem stručnjak za otpornost, iznenada, ja sam ožalošćena majka. Budim se ne znajući tko sam, pokušavam shvatiti nezamislive vijesti da se moj svijet razbija na komadiće. Iznenada, ja sam ta koja je na kraju svih tih stručnih savjeta. I mogu vam reći, nije mi se to nimalo sviđalo.
Letci su opisivali pet faza žalovanja: ljutnja, cjenjkanje, poricanje, depresija, prihvaćanje. Potpora žrtvama pojavila se na vratima i rekla kako idućih pet godina možemo otpisati na žalovanje. Znam da su letci i izvori pomoći imali dobru namjeru. Ali u svim tim savjetima i dalje smo se osjećali kao žrtve. Potpuno preplavljeni putovanjem pred nama i nemoćni izvršiti bilo kakav utjecaj na svoje žalovanje. Nije mi trebalo reći kako su loše stvari bile. Vjerujte mi, već sam znala da su stvari zaista užasne. Ono što sam najviše trebala bila je nada. Trebala sam putovanje kroz svu tu muku, bol i čežnju. Više od svega, htjela sam biti aktivni sudionik u svom procesu žalovanja.
Stoga sam odlučila okrenuti leđa njihovim savjetima i umjesto toga odlučila provesti nešto kao eksperiment na sebi. Napravila sam istraživanja, imala sam alate, htjela sam znati koliko će mi koristiti sada dok pokušavam prijeći tako visoku planinu. Sada, u ovom dijelu moram priznati da nisam zapravo znala hoće li išta od toga uspjeti. Gubitak djeteta široko je poznat kao najteži gubitak za podnijeti. Ali mogu vam reći sada, pet godina kasnije, ono što sam već znala iz istraživanja. Da se možete uzdići iz nedaća, da postoje strategije koje funkcioniraju, da je sasvim moguće navesti sebe da razmišljate i ponašate se na određene načine koji će vam pomoći u snalaženju u teškim vremenima.
Postoji značajan broj istraživanja o tome kako to napraviti. Danas, podijelit ću s vama tri strategije. To su strategije kojima se okrećem i na koje sam se oslanjala i koje su me spasile u mojim najtežim danima. To su tri strategije na kojima se temelji sav moj rad i koje su lako dostupne svima nama, svi ih mogu naučiti, možete ih naučiti upravo ovdje danas.
Pa, pod brojem jedan, otporni ljudi znaju da se sranja događaju. Oni znaju da je patnja dio života. To ne znači da je dočekuju širom otvorenih ruku, ne žive u zabludi. Samo znači da kad teško vrijeme dođe, čini se da znaju kako je patnja dio postojanja svake osobe. I znanje o tome sprječava vas da se osjećate diskriminirano kad teška vremena dođu. Nikad se nisam upitala: “Zašto ja?” Zapravo, sjećam se razmišljanja: “Zašto ne ja? Grozne su ti se stvari dogodile, baš kao i svima. To je tvoj život sada, vrijeme je da potoneš ili plivaš”. Prava tragedija je što mnogo nas to više ne zna. Čini se da živimo u vremenu gdje imamo pravo na savršen život, gdje su sjajni sretni ljudi na Instagramu norma, dok je zapravo, kao što ste svi pokazali na početku moga govora, upravo suprotno istina.
Drugo, otporni ljudi stvarno su dobri u pomnom biranju gdje usmjeravaju svoju pažnju. Oni imaju naviku realistično procijeniti situacije, i obično, uspijevaju se fokusirati na stvari koje mogu promijeniti i nekako prihvatiti stvari koje ne mogu. Ovo je ključna vještina za otpornost koju je moguće naučiti. Kao ljudi, zaista smo dobri u primjećivanju prijetnji i slabosti. Živčani sustav nam je predodređen za negativno. Mi smo vrlo, vrlo dobri u njihovu uočavanju. Neugodne emocije lijepe se na nas kao čičak, dok se ugodne emocije i iskustva odbijaju kao teflon.
To što smo građeni na takav način zapravo je dobro za nas i dobro nam je služilo s evolucijske perspektive. Pa zamislite na trenutak da sam špiljska žena i izlazim ujutro iz svoje špilje, sabljozubi tigar je s jedne strane, a prekrasna duga s druge. Nekako se isplati primijetiti tigra da bih preživjela. Problem je što danas živimo u dobu gdje smo konstantno bombardirani prijetnjama cijeli dan i naši jadni mozgovi svaku od tih prijetnju tretiraju kao da je u pitanju tigar. Naš fokus na prijetnju, naš odgovor na stres trajno je prisutan. Otporni ljudi ne umanjuju negativno, ali su također smislili način okretanja dobrome.
Jednog dana, kad su sumnje prijetile da će me preplaviti, jasno se sjećam razmišljanja: “Sad, ne možeš dopustiti da te ovo proguta! Moraš preživjeti! Imaš toliko toga za što trebaš živjeti. Odaberi život, ne smrt. Nemoj izgubiti ono što imaš zbog onoga što si već izgubila.” U psihologiji, ovo zovemo pronalaženjem koristi. U mojem hrabrom novom svijetu to je uključivalo pokušaj pronalaženja stvari zbog kojih mogu biti zahvalna. Barem naša mala djevojčica nije umrla od neke grozne, duge, iscrpljujuće bolesti. Umrla je iznenada, u trenutku, pošteđujući nas i sebe te boli. Imali smo ogromnu društvenu podršku obitelji i prijatelja koji su nam pomogli proći kroz to. I najviše od svega, još uvijek smo imali dva prekrasna dječaka za koje trebamo živjeti, koji su nas sada trebali i koji su zaslužili imati najnormalniji život koji smo im mogli pružiti. Moći prebaciti svoju pažnju da uključi i ono dobro pokazalo se od strane znanosti kao iznimno jaka strategija.
Dakle, 2005. Martin Seligman i kolege proveli su eksperiment. I zamolili su ljude, sve što su ih zamolili da naprave jest da promisle o tri dobre stvari koje su im se dogodile tog dana. Ono što su otkrili, tijekom šest mjeseci ovog istraživanja, jest da su ti ljudi pokazivali više razine zahvalnosti, više razine sreće i manje depresije tijekom šest mjeseci istraživanja. Kada prolazite kroz žalovanje, možda vam treba podsjetnik ili vam treba dopuštenje da budete zahvalni. U svojoj kuhinji, mi imamo jarki ružičasti neonski poster da nas podsjeti da ”prihvatimo” dobro. U američkoj vojsci to su malo drugačije uokvirili. Pričali su vojsci o lovu na dobre stvari. Pronađite jezik koji funkcionira za vas, ali što god napravite, neka to bude namjeran, svjestan, trajan napor da biste se uključili u ono što je dobro u vašem svijetu.
Treće, otporni se ljudi zapitaju: “Pomaže li mi ovo što radim ili odmaže?” Ovo je pitanje koje se često koristi u dobroj terapiji. I, čovječe, kako je moćno! Ovo je pitanje kojem sam se vraćala u danima nakon što su cure umrle. Postavljala sam ga iznova i iznova. “Trebam li ići na suđenje i vidjeti vozača? Bi li mi to pomoglo ili me povrijedilo?” Pa, ja o tome nisam morala razmišljati, odlučila sam držati se podalje. Ali Trevor, moj suprug, odlučio je upoznati vozača nešto vremena kasnije. Kasno noću, znala sam se uhvatiti kako gledam stare Abine fotografije i sve se više uzrujavam. Upitala bih se: “Stvarno? Pomaže li ti ovo ili odmaže? Odloži fotografije, idi u krevet večeras, budi dobra prema sebi.”
Ovo se pitanje može primijeniti u mnogo različitih situacija. Pomaže li ti način na koji razmišljaš i ponašaš se ili odmaže, u pokušaju da dobiješ to promaknuće, da položiš taj ispit, da se oporaviš od srčanog udara? Toliko različitih načina. Puno pišem o otpornosti i tijekom godina, ta je strategija dobila više pozitivnih reakcija od ijedne druge. Dobivam na desetke pisama, mailova i stvari odasvud od ljudi koji govore kako velik utjecaj je imala na njihove živote. Bilo da se radi o obiteljskom opraštanju davnih prijestupa, prepirki s prijašnjih proslava Božića, ili se radi o još jednom zadirkivanju preko društvenih mreža, ili se pitate trebate li popiti još jednu čašu vina. Propitkivanje sebe je li ono što radite, način na koji razmišljate, način na koji se ponašate od pomoći ili vam odmaže, stavlja vas ponovno na vozačko mjesto. Daje vam određenu kontrolu nad vlastitim donošenjem odluka.
Mislim da svi imamo trenutke u životu kad se naš životni put podijeli i put kojim smo mislili da idemo krene u potpuno užasnom smjeru kojeg nikad nismo ni očekivali i zasigurno nismo željeli. To se dogodilo meni. Bilo je nezamislivo grozno. Ako se ikada nađete u situaciji gdje mislite: “Nema šanse da se oporavim od ovoga”, pozivam vas da se oslonite na ove strategije i promislite još jednom. Neću se pretvarati da je ovakvo razmišljanje lako. I ne otklanja svu bol. Ali ako sam išta naučila tijekom zadnjih pet godina, to je da takvo razmišljanje zaista pomaže. Više no išta, pokazalo mi je da je moguće živjeti i tugovati u isto vrijeme. I na tome ću zauvijek biti zahvalna.
Recent Comments