Kada ste se zadnji put osjećali izubljeno u životu? Bez jasne ideje o tome kamo ići? Prošle godine? Prošlog tjedna? Upravo sad? Ne brinite. Možda je riječ o liminalnom vremenu.
Trebam li se preseliti ili ostati ovdje? Trebamo li se razići ili oženiti? Trebam li promijeniti posao ili izdržati? Što da učinim? Ponekad imamo faze u životu u kojima se osjećamo izgubljeno.
Svi smo bili tamo: u mjestu “između” kada se čini da postoji ili previše ili premalo opcija. Kada istovremeno osjećate: “O da, stvarno želim učiniti ovo” i “Sranje, što ako to učinim?”, što vas ostavlja paraliziranima i s osjećajem da nemate zraka.
Neki to mjesto nesigurnosti nazivaju privremenim vremenom. Također se naziva i liminalnim vremenom, što doslovno znači da je povezano s pragom. No za većinu od nas svejedno je kako ga nazovete; ono je prije svega prokleto neugodno.
Izgubljenost u životu; liminalno vrijeme
2012., nakon vođenja prakse duha i tijela 12 godina, uzela sam odmor od posla dužine četiri mjeseca. Bila sam duboko u liminalnom vremenu. Osjećala sam se zbunjeno i kao da su mi se iluzije raspale. Nisam vidjela jasan put ni u kojem smjeru. Imala sam hrpu stvari koje su me zanimale i drugu hrpu stvari za koje mi se živo fućkalo i većinu vremena sam provela paničareći i motajući se oko tih hrpi.
Ponekad, privremena vremena su velika i dramatična: prekid, promjena posla, trudnoća, preseljenje. Ali zapravo, ta se privremena vremena događaju cijelo vrijeme – možda nisu tako intenzivna, ali nekako se na redovnoj bazi znam naći “tamo negdje između”, nesigurna u to što sljedeće trebam učiniti.
Upravo ovog popodneva, odvojila sam sat vremena da napišem ovaj članak i da radim na drugom članku kojeg pišem. Ali prvo sam pomislila da trebam učiniti par stvari za svoju obitelj, pa sam skočila do trgovine, tada nisam mogla posložiti svoj stol, ili sam baš “morala” pročitati taj članak na Fejsu, a uz sve to nisam bila ni sigurna da je ideja za ovaj članak baš toliko dobra.
I to je ta poteškoća: bilo me strah započeti nešto što bi moglo loše završiti. Što ako je moja poanta bez poante? Što ako netko bude imao gadan komentar? Ili još gore, ako nitko uopće ne obrati pozornost?
“Malo da, a malo ne”.
Liminalno vrijeme zapravo je ključno i pomaže pustiti se da budemo u njemu, bez obzira na to koliko nam se čini groznim. Liminalno vrijeme je vrijeme plodnosti. To je vrijeme u kojem se sade sjemena. Kada se osjećam “između”, znači da se sprema nešto zanimljivo. Doktorica i psihologica Joan Borysenko zove to vremenom “ne više a još ne”. Nešto je završilo, a nešto drugo još nije počelo. Ali ako izbjegnem ta vremena neznanja brzajući u odluku ili ostajući na putu jer je poznat, to je poput gaženja sjemena dan nakon što sam ih posadila.
Naučila sam primijetiti kada se osjećam kao da govorim: “malo da, a malo ne”. Tada učinim sve što je u mojoj moći da se opustim, osjetim nesigurnost, a tada se pojavim i vjerujem. Kada ne znam što da učinim, istina je da neki dio mene zna – točno zna. Moj posao, u vremenu nesigurnosti, sačekati je da taj dio mene progovori. Slagati stol, “visiti” na Fejsu i praviti se da se ne osjećam kao što se osjećam, samo sakriva sjeme mudrosti.
Pojavi se i vjeruj.
Trebam učiniti oboje. Ako se samo pojavim a da ne vjerujem, vjerojatno ću odabrati najbržu opciju i neću shvatiti kad dođe mudrost. Ako samo vjerujem i ne pojavim se, ako samo vjerujem i ne odradim posao, mudrost ostaje skrivena.
Pojavi se i vjeruj.
Možda trenutno ne znaš, ali postati će jasnije. Samo nastavi pojavljivati se, biti prisutna/an, pitati pitanja, raditi posao čak i ako ne znaš kamo vodi. Vjeruj i nešto će se pomaknuti. Mladica će niknuti. Svjetlost će se upaliti. Treba hrabrosti kako bi se pojavljivalo i vjerovalo. Udahni, zatraži pomoć i nastavi to činiti.
Susan McCulley, Elephant Journal
