Kriza kao prilika za rast

psihološka kriza

Psihološke krize često mogu djelovati kao nešto što nikad neće proći. Branka Jakelić razumjela je ovaj proces. Kako iz krize rastemo?

“Kad bismo znali ono što ne znamo, voljeli bismo to što nam se događa.”

                                                                     Sufijska izreka – Branka Jakelić

Ove godine sve nas je ražalostila, duboko pogodila i iznenadila smrt Branka Jakelić, gestalt psihoterapeutkinje i doista posebne osobe, što su osjetili svi koji su je osobno poznavali. Branka je posebno duboko i istančano razumjela procese iza emocija koje nas preplavljuju, očaja koji čovjek može osjetiti u psihološkoj krizi i učenja koje iz toga može proizići. Dijelimo dio njene mudrosti koja zauvijek ostaje s nama.

Kao što je pisala u svojoj knjizi Tragajući za sobom: Izazovi i zamke unutarnjeg putovanja, Branka je razumjela da život nije lagan. Za razliku od fotografija koje vidimo na Instagramu, bolest, siromaštvo i bijeda nešto su što susrećemo u svim dijelovima života. Čak i svakodnevni život može biti pun izazova s kojima se susrećemo.

Susret s tim iskustvima u nama izaziva bolne emocije. Često otupljujemo svoja osjetila ne bismo li izbjegli te emocije, bježimo od njih i ignoriramo ih, ne želeći osjetiti bol. No to ne znači da će emocije pobjeći – one će i dalje biti tu jer one ne nestaju kad se potisnu. Štoviše, tek tad možemo nesvjesno iz njih djelovati ne shvaćajući da vode naše ponašanje ili – naš život. One nas tako mogu dovesti do psihičkih problema ili čak tjelesnih bolesti. U krajnoj liniji, problemima ne možemo pobjeći, smatrala je Branka – možemo samo zatvarati oči pred njima, sve dok nas neka zahtjevnija situacija ne natjera da se s njima suočimo.

Tek kad spoznamo da iza svega stoje duhovni zakoni, kazuje Branka, možemo početi razumjevati dublju stvarnost i živjeti u skladu s njom. Materijalni svijet je varljivi svijet prolaznih stvari, no ujedno predstavlja i ulazak u tamu u kojoj možemo pronaći i prepoznati svjetlo. Rana je tako mogućnost da preispitamo stvarnost onog vidljivog i počnemo tragati za višim smislom. Branka se referira na mitologiju u kojoj glavni junaci u brojnim mitovima i bajkama u potrazi za nečim odlaze u svijet u kojima ih čekaju kušnje i problemi. Prolaskom kroz razne izazove i peripetije tek prevladavanjem iskušenja oni rastu. Na sličan način ona je promatrala i psihološke krize.

Ponekad tek dolaskom u krizu srednjih godina čovjeka zadesi pitanje koji je smisao života. Mnogi se ljudi počnu pitati radi čega su zaista tu. U tom kontekstu gleda se i psihološko odvajanje od roditelja. Mnogi se ljudi ne usude cijeli život odmetnuti, pobuniti protiv roditelja i prekinuti pupčanu vrpcu u simboličnom i doslovnom smislu riječi te iskusiti bol odvojenosti. Ovu vrstu potrage za zamjenom za roditeljima možemo vidjeti i na primjeru vezanosti za razne skupine u kojima se traži utočište te primarne povezanosti, poput sekti, političkih stranaka, religijskih grupa. Branka navodi i vezanost za učitelje, vođe ili ideje. Potraga za određenom skupinom ili svjetonazorom, smatra ona, potraga je za sigurnošću koju nije moguće naći u vanjskom svijetu. Ideja toga da se “osjećamo dobro”, kazuje Branka, može biti i spavanje dubokim snom, u kojem naš osjećaj blagostanja i mira ovisi o nečemu izvan nas samih. Duša koja je navukla na sebe zemaljski oblik zaboravlja tko je i koji je cilj radi kojeg je došla.

U toj sljepoći može nastati kaos uzrokovan problemima, bolestima, nesrećama, gubicima. No često nam unutarnja mudrost može pokazati da smo u svojoj sljepoći nešto previdjeli radi čega se taj kaos izrodio. Tek nas odgovor na to, kazuje Branka, može osloboditi.

Često smo uhvaćeni u mrežu izvanjske strane toga što se događa, pa ne možemo vidjeti istinsku pozadinu, kaže ona. Istovremeno, naše nesvjesno zna odgovore na mnoga pitanja i neprestano nam ih pruža. Nužnost da bismo krenuli dalje je osvijestiti istinu o sebi, susresti se i sa svojom tamom, patnjom, neostvarenom nadom, sa onim što se voli smatrati “mračnim” stvarima- našom sjenom. No jedino susretom sa svojom tamom – zavišću, sitničavošću, ograničenošću možemo dalje – kako kaže Branka, tek upoznavanjem, prihvaćanjem i onda tek mijenjanjem sebe možemo ostvariti promjenu.

I stoga su krize upravo to – mjesto susreta sa samim sobom, s onim što smo cijelo vrijeme možda negdje vidjeli, a nismo htjeli vidjeti, s onim dijelovima sebe koje dotad nismo priznavali ili prepoznavali, sa skidanjem jednog vela iluzija i korakom naprijed. Plaši nas ono nepoznato u krizama, plaši nas to što treba otkriti nove načine i nove puteve.

Ponekad želimo dobiti na vremenu jer se susret s novim i nepoznatim čini prevelikim u tom trenutku. No kriza može biti i upravo to – prilika za rast. Kao što je to govorila Branka, dobro iskorištena psihološka kriza je ona iz koje izlazimo zreliji, odgovorniji i obzirniji.

You may also like...

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

Ovaj obrazac prikuplja vaše ime, e-poštu i sadržaj kako bismo mogli pratiti komentare na web stranici. Za više informacija pogledajte našu politiku privatnosti gdje ćete dobiti više informacija.