Na duhovni razvoj često se gleda kao na dolazak do neke vrste stanja u kojemu se osjeća samo ugoda. No je li to baš tako? U zen budizmu, duhovni razvoj sve je suprotno od toga. Pema Chodron govori o duhovnom razvoju i životu.
Suvremena kultura jako je usmjerena na pozitivne stvari. Pema Chodron konstatira kako nas se uglavnom usmjerava podalje od “teških” emocija. Nitko nam nikad, umjesto toga, ne kaže da im se približimo i upoznamo s njima. Obično nas se savjetuje da ih pokušamo izgladiti, zabavimo se nečim drugim ili ih zaustavimo na neki drugi način. Život se često gleda kroz tu prizmu. Duhovni razvoj također se često gleda na ovaj način.
Ljudi često očekuju da će u nekom trenutku doći do neke vrste raja gdje je sve super, kaže Chodron. No kod duhovnog razvoja ne radi se o tome, upozorava ona. Misliti da možemo pronaći neku trajnu sreću u kojoj će postojati jedino užitak, a ne i za bol, je ono što se u zen budizmu naziva samsarom, besmislenim krugom koji se ponavlja i uzrokuje našu patnju. No za duhovne ratnike ili ljude koji prakticiraju zen budizam – za ljude koji posjeduju neku razinu želje da spoznaju ono što je stvarno – emocije poput razočaranja, srama, ljutnje, ljubomore i straha, predstavljaju vrlo svijetle trenutke koje nas uče gdje smo točno zapeli, kaže Chodron.
Život je konstantan ciklus spoznavanja da stvari nisu takve kakvima smo mislili da jesu. Nikad ništa nije što smo mislili da je, kaže Chodron, i to je ono što kroz život otkrivamo stalno iznova. Svjesnost, ljubav, priroda Buddhe, hrabrost…ništa nikad nije tako kako očekujemo. Trik je upravo u tome da nastavljamo istraživati i ne uplašimo se, čak i kad doznamo da nešto nije to što smo mislili da je.Te su situacije učitelji.
No obično ih ne gledamo kao takve, kaže Chodron, već ih automatski mrzimo. Bježimo od njih. Koristimo sve vrste načina bijega – sve ovisnost potječu iz takvog trenutka u kojemu se srećemo s istinom, s rubom, i jednostavno ju ne možemo podnijeti. Jer kad se sretnemo s istinom do kraja, kad padnu sve maske i iluzije, to nije ugodan osjećaj, kaže Chodron. Raspadnu se sve naše klasične sheme. Osjećamo se kao da gubimo tlo pod nogama. Bojimo se. I strah je normalna emocija. On nam kazuje da smo na ulasku u nepoznat teritorij. I takav je proces normalan. Umiranje starog da bi se rodilo novo.
Ponekad se na tom mjestu možemo naći i radi okolnosti, primjerice, gubitka. Možda je riječ o bolesti ili smrti ili nekom drugom gubitku – možda je to gubitak ljubavi, gubitak mladosti, gubitak vlastitog života. Gubitak je veliki učitelj. Kad dođe do takve krize, to je vrsta testa, no ujedno i vrsta zacjeljivanja. Na površinu izlazi mnogo boli. S druge strane, javlja se i nježnost, blagost, osjećaj da smo na rubu nečega. To je vrsta testa kojoj su izloženi duhovni ratnici, kako bi se njihova srca probudila.
I taj proces nikad nije gotov. Mislimo da će se stvari riješiti u nekom trenutku, kaže Chodron, no stvari se nikad ne riješe. U prirodi je stvari da se uvijek sastave i ponovo rastave. I opet. I opet. I to je upravo to. To je poanta duhovnog razvoja. I taj se proces nastavlja ostatak naših života. Stalno iznova učimo, iznova se otvaramo, povezujemo s dubinama ljudske patnje i mudrosti. I uvijek imamo još za naučiti, i u trenucima u kojima najviše mislimo da nemamo. Duhovni razvoj sastoji se od toga da ostavimo prostor za sve te emocije i procese i dopustimo da se događaju. On nas uči kako da budemo s njima. I što da od njih naučimo. Ovaj sadašnji trenutak savršeni je učitelj. A dobra je vijest, kaže Chodron, da je on uvijek s vama gdje god da jeste.
Izvor: Pema Chodron, When things fall apart
