Osjećaji krivnje i srama česti su kod ljudi. Mogu djelovati iz pozadine uzrokujući psihičku patnju. Kako ih prepoznati i što s njima?
Mnogi od nas ne prepoznaju ove osjećaje. No ono što ne prepoznajemo ne nestaje, već iz pozadine gospodari našim životima.
Našim životima mogu iz pozadine upravljati krivnja ili sram, a da ih nismo svjesni. Riječ je o osjećajima koji se u društvu koriste u velikim količinama i u procesu odgoja djece, a i kasnije, kako bi nas se “ukalupilo” u društvo. Često je ovo povezano i s društvenom moći, jer se neke društvene skupine može posramljivati kako bi se nad njima zadržalo društvenu moć. Primjer su, recimo, žene kao društvena skupina, pa su tako upravo prema ženama često uperene poruke posramljivanja, u kojoj se nečija vrijednost procjenjuje na temelju zadovoljenja isključivo jedne karakteristike koja je društveno zamišljena kao norma vezana uz tu društvenu skupinu (“Predebela si, premršava si, kako to izgledaš, jesi se udebljala, nisi još rodila?”…itd.).
Navedeno ne vrijedi samo za žene. I muškarce se može posramljivati zato jer plaču, jer nisu dovoljno “snažni” ili macho, jer im je teško, jer traže pomoć. Sram se često koristi kao psihološko oruđe jedne društvene skupine kojoj odgovara da druga skupina bude potčinjena. Mnogo vremena ljudi posramljuju druge ljude nesvjesno. I sami odgajani u sramu, ni ne shvaćaju kako prebacuju vruću kocku na druge, šireći taj duboki osjećaj u društvu.
Korisno je prisjetiti se da u srži ovakvih poruka leži društvena moć i/ili tuđa neosvještenost. Kad jednom osvjestimo navedeno, postaje puno lakše i gotovo prirodno moći se izmaknuti toj vrućoj kocki kojom se društvo voli nabacivati.
Na psihološkoj razini sram može biti zbunjujuć jer se nekad može kamuflirati u drukčije emocije. Tako iza bijesnih ispada ili ljutnje često može stajati osjećaj srama koji osoba ne prepoznaje. Iza ledene fasade također se može skrivati osjećaj srama. Možda moramo biti “frajer” u društvu, među drugim poslovnim ljudima, ili smo “jaka žena” na poslu i osjećamo sram kad priznamo da ima i drugog u nama.
Često je upravo ovaj oblik izbacivanja srama nešto što se događa posebice u našoj kulturi koja uvjetuje određene vrste ponašanja, dok druge posramljuje. Odgoj posramljivanjem stvara nove generacije koje će biti podložne osjećaju srama za bilo koju vrstu ponašanja koja se smatra društveno neprihvatljivom. Postoji čak i intergeneracijsko prenošenje ovih emocija, takozvani “epigenetički okidači” koji nam u nasljeđe mogu donijeti sram ili krivnju naših predaka.
Dok sram stvarno može imati ulogu u odgoju djeteta ponekad opravdano kad dijete zaista prekorači granice ponašanja koje šteti njemu u društvenoj okolini, ovo ne vrijedi za situacije u kojima se osjećaj srama koristi kao sredstvo kontrole od strane društva koje ima svoje interese da sprječava pojedinca u cjelovitom življenju. Jedno je dijete posramiti jer je napalo drugo dijete, a nešto potpuno drugo posramljivati ga jer nešto ne zna. Ovakva vrsta odgoja nije konstruktivna i pridonosi tome da dijete osjeća da nešto s njim nije u redu ako nešto ne zna.
Sram nekad može skrivati svoje pravo lice. Može izgledati kao neki drugi jaki i pretjerani osjećaj te moramo kopati kako bismo shvatili da je on uzrok. Primjer u našoj kulturi je recimo primjer muškarca koji osjeća tugu ali ne smije biti tužan jer je to “sramota” u njegovoj okolini, pa onda ta tuga izlijeće van u obliku agresivnih ekscesa ili eksplozivne ljutnje. Ako je problematično osjetiti neku emocijeu ili osjetiti vlastiti sram, možemo ga eksternalizirati – izbaciti u okolinu, kao u prethodnom primjeru ljutnje. Često je to lakše nego ostati s izvornom emocijom, pogotovo ako je bolna. Potrebno je mnogo osvještavanja i ljubavi prema sebi kako bi se dopustilo autentičnom osjećaju iza ovog “prvog” koji maskira drugi, da izađe.
Kako se riješiti krivnje ili srama?
Riješiti se krivnje ili srama nije rješenje. Rješenje leži u njihovom osvještavanju. Da bismo se pozabavili tim osjećajima, prvi je korak njihovo osvještavanje. Potrebno je promatrati svoje reakcije u različitim situacijama i pokušati odgonetnuti koji se osjećaji u nama bude.
Osjećaji srama i krivnje često se manifestiraju na razini tijela, pa nam promatranje tijela može pomoći u tome da ih otkrijemo.
Oni su individualni za svakoga od nas, no neke generalne smjernice postoje – osjećaji srama mogu se manifestirati kao crvenilo u licu, osjećaj stezanja tijela, osjećaj sakupljanja, propadanja u zemlju, nestajanja i slično. Na van osoba može izbjegavati kontakt očima ili gledati u pod, znojiti se ili osjećati kako joj ubrzano radi srce.
Osjećaj krivnje se može manifestirati u obliku probavnih smetnji, mišićne napetosti, problema sa spavanjem. Simptomi krivnje mogu biti i mučnina ili to da se osoba osjeća “prljavo” (ovo je često povezano sa seksualnošću). No ova zadnja senzacija može biti povezana i sa sramom.
Koja je osnovna razlika između krivnje i srama? Dok je krivnja osjećaj da smo nešto krivo učinili, sram je osjećaj koji obuhvaća naše cjelokupno biće – to je osjećaj da s nama nešto nije u redu, da ne vrijedimo dovoljno ili da nismo dostojni prihvaćanja u svojoj cjelovitosti. Brene Brown tvrdi da je sram toliko jaka emocija da je ona naziva “master emocijom”.
Krivnja pak može biti konstruktivan osjećaj ako smo doista učinili nekome nešto nažao – i dokaz da nismo sociopati ili psihopati. Ako je riječ o takvoj krivnji, dobro je pogledati što smo iz situacije naučili – i krenuti dalje. No osjećaj krivnje bez razloga ili prevelika količina krivnje u situaciji koja nije adekvatna osjećaju su nešto što za nas nije konstruktivno i potrebno je na tome raditi.
Kako osvjestiti sram? Kako se riješiti osjećaja krivnje?
Ustanovljeno je kako je prevelika količina srama jedan od glavnih faktora povezanih sa psihičkim problemima. Pretjerani osjećaji krivnje pak mogu dovesti do depresije. Dobro je stoga osvijestiti i otpuštati ove emocije, iznova i iznova. Kako?
Sa sramom pomaže pronaći okolinu koja nas prihvaća i izlagati svoje osobine koje smatramo sramotnima. To mogu biti osobe od povjerenja, prijatelji ili terapeut. Sa krivnjom može pomoći i neka kreativna aktivnost, poput pisanja dnevnika. Promislite svoje osjećaje pišući.
Kako učimo prihvaćati sebe u svojoj cjelovitosti, tako ćemo primjećivati da sram nestaje. Zvuči banalno, no nije nimalo.
Prije svega, dobro je osvijestiti vlastiti sram ili krivnju i ne se posramljivati radi toga. Naša je kultura toliko natopljena sramom u stoljetnim talozima da bi bilo pravo čudo kad ga ne bismo negdje osjećali. Bitno je da ih nastavimo osvještavati i osvještavati i osvještavati – dok jednog dana sami ne odluče pozdraviti se s nama.
