Smrt je jedna od egzistencijalnih datosti s kojom nas polako ali odlučno suočava pandemija korone ovih dana. Kako nam egzistencijalizam može pomoći?
Ovih sam dana polako, neprimjetno ali odlučno, okružena vijestima o smrti. Smrt je ovdje i ondje, stalno je prisutna na malim ekranima, u životu. Do nas dolaze vijesti ljudi koji su umrli od korone iako su još jučer bili među nama. Korona pandemija ubrzala je suočavanje s onim stvarima s kojima se ne želimo suočavati dok pijemo svoju jutarnju kavu. To je ono što egzistencijalistička filozofija naziva datostima. Bolest, smrt, samoća, smisao – ono sa čime ćemo se svi neizbježno morati suočiti u životu. Najveća od tih datosti je smrt. Ona konačna, finalna, prije koje doslovno svaki dan postoji izbor, a poslije koje više nema nikakvih naknadnih odluka, kako je to primijetio Jean-Paul Sartre.
U razgovoru sa susjedom čiji je muž nedavno preminuo, iako također iznenadno i nepovezano s koronom, dirnula me količina normalnosti kojom je ona opisala taj trenutak. Navedeni gospodin bio je već u godinama, no sve se dogodilo iznenada, u dva dana. Opisala mi je proces koji je zvučao tako nenormalno normalan. Svaki put kad netko umre iznova sam šokirana količinom “normalnosti” u tome.
Sjećam se kako sam nakon smrti bake gledala njezino mirno tijelo. Izgledala je tako normalno, spokojno, kao da spava. I onda me šokiralo što ne diše. Ali ona ne diše, bila je ona bolna spoznaja nakon koje više ništa nije mogo zaustaviti tu provalu boli. Danas te ima – sutra eto samo tako prirodno – te više nema. Što uopće možemo reći na to, osim pitati se zašto onda nekad gubimo toliko vremena na razne dnevne banalnosti, dok nam iznad glave visi ta neupitna velika činjenica da ćemo umrijeti? S obzirom na nju, trošiti vrijeme na gluposti čini se suludo. I ovih dana, doista, pandemija korone više nam ne dozvoljava da ga gubimo ili trošimo na banalnosti. Radikalnije no što smo to ikad mogli zamisliti.
Drugi slučaj smrti koji me dotaknuo ovih dana iz bliskog je okruženja. Ta smrt bila je nagla i dogodila se u bolnici bez prisustva članova obitelji. Ne mogu ni zamisliti takvu smrt. Ne mogu zamisliti ni osjećaje članova obitelji koji kroz to prolaze, u situaciji u kojoj ne mogu biti uz tu osobu. Što im je u glavi i u tijelu kad osoba koja je njih uspavljivala kad su bili mali ili ih držala za ruku kad im je trebalo, postane samo statistika na ekranu? Sjećam se kad je dotična osoba došla reći mojoj prijateljici dobru vijest, sjećam se elana, životnosti s kojom je pomagala. A sad je više nema.
To je ta neuhvatljivost smrti koju je iz naše ljudske perspektive teško dokučiti. Podsjetilo me to na to kako vlastitu baku, ni jednu ni drugu, nisam uspjela vidjeti prije njihove smrti. Podsjetilo me na to kako svaki put kad odem na groblje pričam s njima jer pokušavam nadoknaditi vrijeme koje tad nisam imala. Podsjetilo me na psa kojeg sam voljela više od svega. I kako ja kao osoba u privilegiranoj poziciji koja nije svjedočila mnogo smrti, nikako nisam mogla pojmiti da eto samo tako, jedan dan, tih bića koja su mi toliko značila, više nema.
Smrt se ušuljala u živote . Naše društvo koje je kolektivno naviklo na poricanje smrti, pandemija korone odjednom je prisilila da se sa smrti suočimo. Nasilno smo vraćeni od digitalnih ekrana u tijelo, gdje se čudimo činjenici da smo i dalje jednako krhki i nemoćni pred datostima života, unatoč svoj tehnologiji koju posjedujemo.
Ako postoji neki pristup koji je ovih dana ključan, to je onaj egzistencijalizma. Mnoge od njegovih tradicija već odavno znaju da se moramo suočiti sa smrću kako bismo mogli živjeti. Kao što kaže Irvin Yalom, naslanjajući se na Heideggera: “Iako nas tjelesnost smrti uništava, ideja smrti nas može spasiti”.
Vremenska ograničenost na koju smo svi osuđeni nešto je što valja promisliti.
Možemo se dalje zapitati, što možemo naučiti iz ovog susreta sa smrti? Kako smo proveli današnji dan? Jesmo li radili to što nas ispunjava? Jesmo li najbližima rekli koliko ih volimo?
Korona je nemilosrdna ne samo radi oblika i načina na koji udara, nasumično, iznenadno. Ona je nemilosrdna i jer nas na društvenoj razini tjera da se suočimo sa svim onim egzistencijalnim datostima s kojima se ne volimo suočavati: smrt, usamljenost, tjelesna ograničenost, apsurdnost ili smisao života.
Ako pogledamo iz ove perspektive tad nam doista može biti učiteljica u maniri najboljih, ali okrutnih zen učitelja. Koji nas lupaju štapom dok nas istovremeno nježno pitaju: “A ti, kako si ti proveo/la današnji dan? Jer znaš, nikad ne znaš koliko će sve ovo trajati.”
I da preispitamo na što trošimo svoje dragocjeno vrijeme.
