Kako živjeti? Odgovor na ovo pitanje daje poznata psihijatrica Elisabeth Kübler-Ross. Teške egzistencijalne situacije često su korak do odgovora upravo na pitanje kako naučiti živjeti. Autorica ovog članka, naučila je to iz prve ruke.
___________________________________________________________
Ne znam točno zašto sam ušla u knjižaru to popodne, osim činjenice da se “self-help” sekcija činila logičnim mjestom za biti dok sam gurala kolica svojeg četverogodišnjeg sina kojemu su upravo dijagnosticirali rijetki, degenerativni moždani poremećaj.
Poput mnogih, prvi put sam se susrela s Dr. Elisabeth Kübler-Ross na fakultetu, gdje smo za zadatak imali pročitati njezinu ključnu knjigu, O smrti i umiranju. Dok se s njom najviše povezuje poznatih “pet stupnjeva tugovanja”, središnja poruka O smrti i umiranju je zapravo “važnost slušanja toga što nam mrtvi imaju za reći o svojim potrebama.” Glas koji je dr. Kübler-Ross tom knjigom dala umirućima – i koji je prikladno nazvala “Što umirući mogu naučiti doktore, medicinske sestre, svećenstvo i svoje vlastite obitelji” – a koji je jednako važan i dirljiv danas koliko je bio i prije 40 godina. (Ako niste pročitali tu knjigu, trebali biste).
No ono čega se najviše sjećam iz knjige Dr. Kübler-Ross nije, zapravo, ono što je napisala o smrti, nego ono što je imala za reći o životu:
Tek kad zaista znamo i razumijemo da na svijetu imamo ograničeno vrijeme – i da ne možemo nikako znati kad naše vrijeme istječe – tek tada ćemo početi živjeti svaki dan do kraja, kao da je jedini koji imamo.
I da, moj mozak fakultetske dobi interpretirao je to kao razlog da malo duže ostane vani i da na raftingu provede malo više vremena, no više od desetljeća poslije, kad me Dr. Kübler-Ross ponovo pronašla – ovog puta dok sam gurala svog terminalno bolesnog sina kroz redove knjižare – ideja”ograničenog vremena na svijetu” više nije bila apstraktan koncept. Gledala je ravno u mene kroz prekrasne zelene oči mog plavokosog, malog dječaka.
Rado bih da vam mogu reći da sam hrabro ušetala u tu knjižaru, odlučna da nađem pomoć koju trebam, no nisam. Bila sam slomljena. Nisam znala kamo se okrenuti i zadnja stvar koju sam htjela trebati bila je knjiga o smrti. Kad sam posegnula za Dr. Kübler-Rossinom “O djeci i smrti”, tog popodneva, zastala sam na sekundu…osjećala sam se kao da svi u trgovini znaju što tražim…kao da je iznad moje glave bila velika neonska strelica koja je pokazivala ravno u mene urlajući:” Gledajte JU! Možete li vjerovati da treba TU knjigu?” (Očito nisam još pročitala Elisabethinu knjigu “O životu poslije smrti”, u kojoj piše “Mišljenje koje drugi ljudi imaju o vama njihov je problem, ne vaš”.) No, u stvarnosti, ta je knjiga spasila moj život.
Umiranje može biti težak posao. Rado bih da to ne znam, no to je nešto što naučite kad provedete devet godina gledajući groznu bolest kako pustoši vašeg sina. Ako postoji gora bol od toga da morate sjediti i gledati kako vam dijete sporo vene do smrti, ne želim ju poznavati. Činjenica da i dalje – iako ne uvijek čvrsto – fascinira me, a nekad i zabavlja.
Kako živjeti, čak i sa smrću u blizini?
No zahvaljujući Dr. Kübler Ross, tih devet godina nisu bile potpuno grozne. Ustvari, imam mnogo sjećanja vremena sa svojim sinom od pomisli na koje se smiješim, jer – kao što me Elisabeth Kübler Ross naučila – prihvaćanje da je kraj blizu oslobađa nas da u potpunosti iskoristimo vrijeme koje imamo i to su vremena koja mi daju snagu.
Tijekom tih devet godina, nikad nisam propustila priliku da kuham, igram se ili molim sa svojim sinom ili pomaknem namještaj u dnevnoj sobi, pojačam glazbu i održim našu vlastitu verziju plesnog partija. Također nikad neću zaboraviti trenutak kad sam uvjerila sestru da mi pomogne spojiti 800 centimetara duge dijelove cijevi za kisik, kako bi moj sin mogao iskusiti kakav je to osjećaj “plivati poput dupina”.
Je li se svim sestrama sviđala ta ideja? K vragu, nije. Ona nije slijedila pravila toga kako bismo trebali brinuti za terminalno bolesno dijete. Ali Elisabethine riječi osnažile su me da izazovem medicinske konvencije i da u potpunosti iskoristimo život mog sina Austina. To ne znači da većinu vremena nismo slijedili pravila, no prihvaćanje da će on umrijeti ohrabrilo me da pitam zašto moje dijete, vezano na krevet, ne može ići u bazen. (Što je najgore što se može dogoditi? Umrijet će?) I dok se većinu dana – zahvaljujući bijednoj bolesti koju je naslijedio – Austin mogao jedva micati, tog dana – zahvaljujući hrabrosti koju mi je dala Elisabeth – on je plivao.
Elisabeth Kübler-Ross rekla je svojoj djeci neka puste balone u nebo kad ona umre, da proslave ono što je ona vidjela kao “diplomiranje”. Stoga, na godišnjicu njenog “diplomiranja”, zahvalna sam, ne samo za to što nas je naučila o smrti, već i što mi je pokazala u vezi života.” Živi”, rekla je, “kako se ne bi morao osvrtati i govoriti: “Bože, kako sam potratio/la svoj život”.
Dianne Grey