Svako pravo duhovno putovanje je potraga. Drugim riječima to znači da odlučujemo nešto otkriti. Ne bilo što, nego tko smo.
I koji je smisao života. To su velika, neugodna pitanja.
Uputiti se na duhovno putovanje je poput sjedanja u vrlo mali čamac i isplovljavanja na ocean u potrazi za nepoznatim teritorijima.
Pema Chodron
Mnogo jednostavnije od toga je ploviti površinom života, a da nikad ne zaronimo ispod površine u dubinu. Ali ako odaberemo ignorirati to da je život više od dnevnih stvari i imovine koju posjedujemo – što se događa kada udarimo o patnju? Kad se razbolimo ili netko koga volimo umre, ili kada smo na kraju svojeg života (što zapravo može biti bilo kad)? Ako samo plovimo kroz život bez ulaženja u dubinu, osjećat ćemo se dezorijentirano i izgubljeno – bez ikakvih mentalnih ili duhovnih resursa koji nam mogu pomoći da se nosimo s patnjom.
Duhovni put daje nam resurse da se nosimo s nedaćama. Ono nam pomaže da razumijemo koji su naši izazovi, i kako da ih prevaziđemo. U ovom tekstu bavit ćemo se početnim stadijem duhovnog puta. Svaki je duhovni put jedinstven, ali postoje određeni faktori koji su svim duhovnim putovanjima zajednički. Joseph Campbell napisao je knjigu naziva Junak s tisuću lica, u kojoj opisuje arhetipske korake putovanja junaka. Slična tome je i struktura duhovnog putovanja.
Potrebno je mnogo snage za očuvanje unutarnje slobode, za dolazak do novih područja u vlastitom unutarnjem putu.
Rollo May
Put obično počinje s onim što Campbell zove Poziv na avanturu. Ovo je neka vrsta katalizatora koji nas tjera na put. To je obično neka točka u životu osobe u kojem ona primjećuje da će se sve promijeniti.
Usred linije vlastitog života našao sam se u tamnoj šumi u kojoj je nestalo ravnog puta.
Dante Alighieri
Poziv na avanturu
Poziv na avanturu može doći u obliku poruke, pisma, poziva, sna, kušnje, zadnje slamke spasa, gubitka nečeg dragocjenog ili u obliku čudnog iskustva. To može biti nešto što dramatično mijenja naš život. Možete izgubiti nekog tko vam je drag ili vam se zdravlje može narušiti. A možda Poziv dođe i iz nečega što pročitate ili čujete.
I gotovo uvijek, isprva odbijamo prihvatiti poziv.
Odbijanje Poziva
Odbijamo prihvatiti poziv zato jer u svom srcu znamo da duhovni put znači suočavanje s najvećim strahovima, strahovima od nepoznatog. Običavamo ga odbijati jer se ne želimo promijeniti. Jedan od načina na koji ga obično odbijamo jest negiranje. Negiramo ono što je teško u našem životu. “Ovo se ne može događati meni” je način na koji se mičemo od onoga što je bolno ili neugodno.
Mnoge velike priče ovise o odbijanju poziva. Mislim da svatko od nas ima misiju u životu. Potraga za vlastitom misijom može biti dugotrajna. Čak i jednom kad shvatimo što to jest, ona se može činiti jednostavno preteškom – i možemo od nje odustati.
Na nepoznatom teritoriju
Kada se nevoljko uputimo na duhovno putovanje, nalazimo se na neugodnom mjestu: tami. Nalaziti se u utrobi kita divna je metafora za mrak koji opkoljuje naš duhovni put. To je mrak neznanja. Zapravo, što se dalje zaputimo na naše duhovno putovanje, nalazimo da moramo ostaviti ono što poznajemo i zaći u nepoznati teritorij. Čini nam se kao da o sebi više ništa ne znamo. I ne samo to. Znanje kao takvo prestaje.
Takvo je stanje nelagodno. I mnogi ljudi upravo na ovom trenutku odustaju od duhovnog puta. Na kraju krajeva, prvotna motivacija za otiskivanje na duhovni put često je dobitak nečega. Dobitak mudrosti, prosvjetljenja, osobne moći. Ali ako se prepustimo tom putu, otkrit ćemo se da nam se sve to oduzima, jer poanta duhovnog puta nije posjedovanje. Poanta je duhovnog putovanja bivanje.
Mudrost ne primamo; moramo je otkriti sami poslije puta kroz koji nitko drugi za nas ne može proći i od kojega nas nitko ne može poštediti.
Marcel Proust
Ako je to tako teško, zašto bismo se na duhovni put uopće trebali zaputiti?
Zapravo i nemamo izbora. Već jesmo na duhovnom putovanju. Putovanju zvanom “život”. Možemo odobiti poziv, ali on će i dalje biti prisutan. Pozvani smo da ostvarimo svoj puni potencijal. Ako odgovorimo na poziv, tada smo pristali na avanturu. Život nam sigurno neće biti dosadan!
Svakom čovjeku život postavlja pitanje, i on može odgovoriti samo odgovarajući svojim životom.
Viktor Frankl
Kako odgovoriti na poziv?
Kada primite poziv, može biti teško odlučiti što učiniti. To je također dio “bivanja u utrobi kita”. Ovdje su neki prijedlozi što možete učiniti:
- Započeti s pitanjem: “O čemu se radi u mojem životu?”
- Ostaviti si prostora za refleksiju i za prisutnost
- Uzeti si nekoliko trenutaka svaki dan da vidite gdje ste i kako ste
- Početi dnevnik zahvalnosti i svaki dan napisati tri stvari za koje ste taj dan zahvalni
- Družiti se s drugima koji su također voljni dublje promotriti život
O stupnjevima duhovnog putovanja ostaje još mnogo za reći. No za sad, sve što trebate učiniti je izdahnuti. Otpustiti htijenje, željenje, borbu i na trenutak samo biti.
Svaki je dan putovanje, i putovanje samo je dom.
Matsuo Basho
Mary Jaksch, preuzeto s Goodlifezen
