Kako se nositi sa smrću? Odlasci voljenih sastavni su dio života kojih često postanemo svjesni tek kad se dogode. Tara Brach pomaže nam nositi se s time.
“Kad se uvjeti poslože, stvari se manifestiraju. Kad uvjeti više nisu dovoljni stvari se povlače. Čekaju do pogodnog trenutka kako bi se opet manifestirale.”
Thich Nhat Hanh, No Death, No Fear
Odlasci i dolasci. Smrt. Stvari s kojima se većinu vremena, udobno sakriveni u omotaču svakodnevnih stvari, ne volimo i ne želimo baviti. No odlasci i rastanci i smrt neizostavni su dio života, kako shvatimo kad se dogode i kad se nikako ne želimo s njima pomiriti. Kako proživjeti te teške trenutke i kako se nositi s neizmjernom tugom koja ostaje?
U svojim lutanjima sadržajima osobnog razvoja naišla sam na tekst Tare Brach o budističkoj praksi koju je preuzela iz katoličke. U tim je trenucima na njenim radionicama bila prisutna žena, čiji je suprug umirao od limfoma. Žena je uporno isprobavala sve moguće vrste alternativnih metoda, od ayurvede do kineskih biljaka, kako bi mu pomogla da pobijedi tu bolest. Ti napori vrijedni divljenja nisu, međutim, davali rezultate. Ona nije znala kako se nositi sa skorom vjerojatnom smrću svog supruga ni što bi više napravila.
I doista, što napraviti kad nikakvi napori ne djeluju? Što napraviti kad smo isprobali sve i dogodi se najgore?
Tara Brach ponudila je savjet prisustva. U trenucima kad ništa ne možemo, kad smo sve isprobali ili unatoč svom isprobavanju više ništa ne djeluje i dogodi se najgore, tada možemo biti prisutni. “Budite s njim. Dajte mu da osjeti vašu ljubav kroz puninu vašeg prisustva.”, rekla je
“U tim teškim trenucima oslonila sam se na jednostavno učenje koje je središnje u mojem radu sa studentima meditacije i klijentima terapija: kroz shvaćanje prisutnosti s ljubavi kao naše same srži, kroz bivanje tom prisutnošću, otkrivamo pravu slobodu. U susretu sa neizbježnim gubitkom, ovo bezvremensko prisustvo donosi iscjeljenje i mir našim vlastitim srcima i srcima drugih.”
“U tim najtežim trenucima”, predložila je Tara, “možeš zastati i prepoznati što osjećaš – strah ili ljutnju ili tugu – i tada u sebi šapnuti frazu “Prihvaćam.” (eng. I consent). Nedavno sam čula tu frazu od oca Thomasa Keatinga, i iako je ona katolička, Pam bi mogla biti od iznimne pomoći. Reći “prihvaćam” ili, kao što ja češće učim, “da”, opušta naše obrane protiv sadašnjeg trenutka i omogućuje nam da se susretnemo s izazovima života otvorenijeg srca.
No Pam se i dalje činila uzrujanom, rekavši kako iako bi to željela učiniti, u trenucima kad je najuzrujanija, njen mozak ubrza, počinje ruminirati, pričati sama sa sobom, s njim….kako da stane?
“Vjerojatno ćeš zaboraviti, bar dio vremena”, rekla je Tara, “i to je potpuno prirodno. Sve što možeš učiniti je namjera da staneš, namjera da osjetiš što se događa i “pustiš da bude”.
U posljednjim trenucima života njenog supruga, Pam je morala početi učiti kako se nositi sa smrću svojeg supruga. Počela je otpuštati sve ideje o tome kako bi umiranje njenog supruga trebalo izgledati i što bi ona sve još trebala činiti i podsjećati se da kaže “Prihvaćam”. Ova naizgled jednostavna praksa olakšavala je bolne trenutke. U srži zen budizma i jest učenje da je ono što nas najčešće boli osim stvarnosti, otpor prema stvarnosti.
Prvo je mehanički prihvaćala riječi, no nakon par dana osjetila je kako njeno srce zaista počinje prihvaćati. Počela je učiti kako se nositi sa smrću. Kad bi se stisnula od straha i osjećaja bespomoćnosti, ostajala bi s tim osjećajima, prihvaćajući dubinu svoje ranjivosti. Kad bi imala potrebu nešto učiniti, ostajala bi i s njom. Kad bi nalijetala tuga radi smrti, također bi rekla “prihvaćam”, otvarajući se velikoj boli i težini tuge.
Ovo intimno prisustvo joj je omogućilo da u potpunosti bude tu za svog supruga, rekla je Tari. U toj tišini mogla je vidjeti onkraj “njega” i “sebe”. Postalo joj je jasno da su oni polje ljubavi- potpune otvorenosti, topline, svjetlosti. On je otišao, no to polje ljubavi je i dalje s njom.
Parafraziran članak Tare Brach
