Smrt, bolest, gubitak, tuga neizbježna su iskustva svačije egzistencije. Kako se s njima nositi?
Da je postojala opcija u kojoj se bira vlastita bolest ne bih izabrao A.L.S., no postoje i gore stvari koje se mogu dogoditi na kraju života. Sama činjenica da se to događa meni, a ne mojim voljenima, bila je već olakšanje. Navigiranje kroz vlastitu bol ili tugu mnogo je lakše od navigiranja kroz bol ili tugu voljenih.
Prošlo proljeće postalo je teško negirati dijagnozu, no kao umirovljeni terapeut koji se bavi tugom znao sam da bolje da ne ostajem u tom “Ne!” više od par minuta. Tu stvar, kao i mnoge druge, budisti su dobro shvatili: zaplesti se u opiruće “ne” i neodgovorivo “Zašto baš meni?” bio je recept za nanošenje patnje samom sebi. Što trebam adresirati – i kod sebe i kod drugih? Kako da odgovorim na stvarnost neizlječive bolesti? (Godinu kasnije, “ne” se još uvijek povremeno pojavljuje, no ne hranim ga više pa su njegovi posjeti kratki).
Par umirujućih istina pomoglo mi je prilikom odgovora na “što sad” pitanje; Imam 73 godine, imao sam dobar život, i blagoslovljen sam divnom ženom i obitelji. Kad bi postojao neki nebeski službenik kojem bi se mogao žaliti, kako bih odgovorio da me je pitao: A što je s krasnim životom koji si imao? Nisi preispitivao to što si imao ženu i obitelj koje si volio i u kojima si uživao. Nikad nisi pitao “zašto” kod stvari kod kojih si imao sreću, zašto sad odjednom nalaziš za shodno preispitivati ovaj događaj? Odgovor je, naravno, da dobre stvari u svojim životima uzimamo kao date. Primijetimo ih, no stvari preispitujemo samo kad nas one povrijede ili uplaše.
I doista, moje vlastite izjave – uživao sam u dobrom životu, postoje i gore stvari koje su se mogle dogoditi, bolje ja nego moja obitelj – primjer su psihološkog imuniteta kojeg možemo upotrijebiti kako bismo umanjili snagu udarca. Posjedujemo mogućnost da značenje svoje boli preoblikujemo tako da je ublažimo i odagnamo očaj. I kako dobro da to možemo iskoristiti kako bismo sebi olakšali.
No brinule su me misli moje supruge. Postao sam opsjednut s time kako će se ona nositi s post-David egzistencijom. Istina, uvijek je ona bila ta koja je vodila brigu o računima, o financijama, o troškovima (njezin otac naučio ju je misteriju mehaničkih i električnih popravaka), držila kuću uređenom i istovremeno kuhala krasna jela. A ipak nisam mogao prestati razmišljati o tome kako je imala i krasnog muža. A kako nikad baš nisam mogao prihvatiti ideju očajne žene na sprovodu svog muža, moja anticipatorna tuga prema njenoj tuzi uzrokovala je to da se teže nosim sa svojom bolešću.
No pitao sam se funkcionira li moja briga za nju kao zamjena za moju vlastitu. Dok sam svjesno mislio kako se zapravo brinem samo o njoj, jesam li u stvarnosti koristio svoju percepciju njene budućne tuge kao sredstvo vlastitog tugovanja? Na kraju krajeva, i sam ću sebi nedostajati. Uvijek sam uživao u svojim pričama i svome smijehu. I navikao sam se na svoje lice – svoj osmijeh, svoje mrštenje, svoje trenutke sreće i tuge. Možda je ta tuga služila kao zamjena za moju vlastitu tugu. Ipak, većinom sam se brinuo oko njezine tuge.
Ta je briga aktivirala iskustvo koje imam kao teraeput koji se bavi tugom, i pala mi je na pamet strategija preventivne terapije. (Ta tko će joj bolje pomoći da se nosi s iskustvom udovice od njenog vlastitog muža?) Počeo sam skupljati ono što sam nazvao “Motivacijske priče za udovicu”, koje bi joj bile dostupne poslije moje smrti. Nije mi bila namjera pretvoriti svoju odsutnost u mjuzikl u “Nije li udovstvo krasno” maniri, no svejedno sam tražio priče u kojima udovici nije samo dobro išlo nakon muževe smrti, nego joj je baš krenulo. I u naše razgovore prošvercao bih priče o udovicama sa sretnim završetkom: Draga, jesi li vidjela priču o udovici koja je, nakon što je ostala udovicom, postala caricom Kine? Ili, jesi li čula za onu udovicu u Louisianni, koja sad ima vlastiti reality show sa borbom krokodila?
No ona je otkrila zalihu priča, shvatila je moju nakanu iza pričanja o sretnom završetku udovica i pitala me provodim li terapiju tuge na njoj. Nakon mojeg pokornog priznanja rekla je: “Prestani. Ako umreš prije mene, tugovati ću i preživjeti. Ako ja umrem prije tebe,ti ćeš tugovati i preživjeti. “ (Supruga-organizator, supruga- popravljač, supruga- filozof).
Tada sam konačno prihvatio da je zaštiti je ne samo krivo, već i nemoguće. Tuga je, na kraju krajeva, cijena koju plaćamo za ljubav.
Tuga je normalan i zdravi proces poslije gubitka. No to je jednako tako i otpornost. Nakon godina u terapiji tuge dogodio se zanimljiv obrat u terapiji tuge; naglasak se stavio na otpornost, na svjesnost da ljudi obično nađu zdrave načine da se prilagode i da žive s gubitkom. To ne znači da je to brz i lagan zadatak. Ne događa se tako da osoba odjednom jednostavno zaboravi i krene dalje. Ne, ono što se dogodi jest da ta težina koja se isprva čini nepodnošljivom, s vremenom postane podnošljiva. Tuga postane dovoljno kompaktna, s uklonjenim oštrim rubovima, da je nježno možemo smjestiti u vlastito srce.
Ta svjesnost o otpornosti podsjetila me kako je, 10 godina ranije, kada je moja supruga dobila dijagnozu leukemije sa šansom preživljavanja 20 posto, njezina sestra rekla: “To nije fer, to se ne bi trebalo događati tebi.” A moja supruga je odgovorila: “A kome bi se onda trebalo događati?”
Tijekom njenog dugog boravka u bolnici, ljudi su mi govorili da je razgovor s njom lagan. Ono što su zaista mislili bilo je da se nisu bojali pričati s njom. Njezine obilne vještine nošenja sa stvarima utješile bi i nju i njezinog posjetitelja.
Moja supruga također je intuitivno bila svjesna da bi njena bolest, na neki način, bila gora za mene i našeg sina jer bismo joj htjeli pomoći, a ne bismo mogli. I doista, njezin pozitivan stav pomogao nam je da prebrodimo taj teški period. Kad smo jedne večeri napuštali bolnicu, rekao sam svome sinu, “Ne znam pomažu li ovi posjeti mami, ali nama iznimno pomažu.”
I ona nastavlja činiti čuda. Njezin tvrdoglavi optimizam i njezino “da” životu omogućavaju meni da lakše podnesem svoj A.S.L. Primjer: jedna od posljedica bolesti jest njezin utjecaj na moj govor, uključujući i način na koji se smijem. Ako se prejako smijem, nenamjerno ispuštam zvukove kao da trubim. No moja žena to obožava i kaže mi kako se nada da ću postati bolji u trubljenju. Znate da ste voljeni kad netko vaše nenamjerne zvukove trubljenja smatra dragima.
Što se mene tiče, ne vjerujem da moramo, kao što nam savjetuju moderni i drevni filozofi, memento mori (sjetiti se da ćemo umrijeti). U romanu Muriel Spark, “Memento mori”, jedan od likova kaže: “Ljudima u uznapredovalim godinama teško je sjetiti se da će umrijeti. Najbolje je krenuti s tom navikom dok smo još mladi.” No nije da zaboravimo da ćemo umrijeti, već se dobrano trudimo kako se toga ne bismo sjetili. Da, prihvaćamo množinu u “umrijet ćemo”, no s jedninom imamo problema. Lakše je prihvatiti množinu, jer “ja” vjeruje da će se moći sakriti kada drugi u “vi” odu. Kada se radi o jednini, svatko od nas suočava se sa novom i neshvatljivom smrti.
Ali, zašto bismo se morali podsjećati? Oni koji naginju religiji tvrde da se moramo prisjetiti da postoji život nakon ovoga. Sjetiti se znači ostati fokusiran na nagradu. Sekularni argument je taj da se trebamo podsjetiti kako bismo živjeli s povećanom svjesnosti da je to to. Živite svjesno jer će jednog dana vaša priča završiti. Ali ja bio dodao i treći razlog, kojeg mogu prihvatiti i oni regliozni i svjetovni: Želimo biti (no lagano, vrlo lagano) svjesni smrti, ne zašto što će naša priča završiti, već zato što će završiti priče onih koje volimo, i to moguće prije nas. Svjesnost o uranjenim i neočekivanim završecima može nas motivirati da više pokazujemo ljubav onima koji su nam važni. Nemojmo čuvati vlastitu afekciju za posebne prilike, kao da je rijetko vino. Davanje i primanje iste je osnovna hrana.
Na kraju krajeva, kao što kaže Thomas Moore u “Religiji duše”, “Činio sam mnoge greške i gluposti, no kada pogledam unatrag na osobu kakva sam bio, osjećam nježnost prema njemu i mogu se smijati s njim.” Utješni osjećaj. Također je utješno obećanje moje žene da se neće odijevati u crninu više od godine. Jedna godina bila bi dovoljna no znam ja nju, i ona će na kraju inzistirati na pune dvije.
David Malham
