Za ispunjen život potreban nam je osjećaj smisla. U tome se egzistencijalisti uglavnom slažu. No kako ga pronaći i odakle krenuti u potrazi? Pročitajte u članku.
_______________________________________________________________
Različiti autori iz područja egzistencijalizma imaju različite ideje o tome kako ostvariti smisao života. Tako je Viktor Frankl smatrao da je taj smisao unaprijed zadan nekom situacijom, a mi ga samo trebamo otkriti, dok Sartre smisao života vidi kao nešto što sami trebamo stvoriti.
Upute egzistencijalista, poput ovih, pomalo su općenite i apstraktne. Što to znači da situacija ima smisao koji je unaprijed zadan? Što to konkretno znači da ga sami trebamo stvoriti? Na koji način?
Detaljniji savjet za pronalazak smisla ovaj je Viktora Frankla. On je rekao kako smisao života nikad ne može pronaći direktno, kroz usmjerenost na sebe. Transcendenciju vlastitog postojanja možemo postići samo usmjerenošću na nešto ili nekoga.
“Objavljivanjem da je čovjek odgovoran i mora ostvariti potencijalni smisao svog života, želio bih naglasiti da se pravi smisao života može otkriti u svijetu umjesto unutar čovjeka ili njegove vlastite psihe, kao da je ona zatvoren sustav. Tu sam konstitutivnu karakteristiku nazvao “samo-transcendencijom ljudske egzistencije.” Ona označava činjenicu da bivanje čovjekom uvijek ukazuje na i usmjereno je na nekog ili nešto drugo osim sebe – bez obzira na to radi li se o smislu koji treba ispuniti ili drugom ljudskom biću kojeg treba susresti…Ono što se naziva samoostvarenjem nije zapravo cilj koji je moguće doseći, iz jednostavnog razloga da što više za njim težimo, to on više izmiče. Drugim riječima, samoostvarenje je moguće samo kao nuspojava samo-transcendencije.” (Frankl, 1985, str. 133)
Mogućnost za ovakvu transcendenciju Frankl vidi u više oblika: smisao možemo pronalaziti u odnosima s drugim ljudskim bićima, u uživanju nekoj vrijednosti (npr. lijepoj slici), u stvaranju nekog djela ili pak, ako smo u okolnostima koje su toliko grozne da ništa od ovoga nije moguće (kao što su bile njegove u koncentracijskom logoru) tada promjenom vlastitog stava.
Pa, krenimo redom. Odnosi s ljudima su jedna vrsta smisla koju zagovara i Frankl. Ljudi su društvena bića, to svi znamo, i odnosi nam trebaju poput ribi voda. Neke nove intersubjektivne psihološke škole čak sav kontekst koji u životu trebamo interpretiraju upravo kao – odnose.
No odnosi s ljudima su istovremeno često promjenjivi i nestalni. To je jednostavno činjenica života. Primjerice, na fakultetu možda provodite mnogo vremena s prijateljima, no u tridesetima neki prijatelji dobiju djecu, posvete se obiteljskom životu i ne izlaze više toliko. Ili, prijatelj vam ode u Irsku u potrazi za poslom i ne možete više piti kavu s njim svaki dan. A veze i pucaju iz raznih razloga. Neke nam više ne odgovaraju pa iz njih izađemo. A onda, na kraju dana, tu je i ono o čemu nikako ne želimo razmišljati, a u osnovi je samog egzistencijalizma – ljudi umiru.
Sve ovo nikako ne znači da nam odnosi ne trebaju – mi ljudi smo društvena bića i odnosi nam daju intersubjektivni kontekst, bez kojeg bismo bili kao riba bez vode. No s obzirom na promjenjivost odnosa koju smo naveli, postavlja se pitanje koliko se “mudro” u životu samoaktualizirati isključivo kroz odnose?
I tu kreću dvojbe. Naime, da, idealno bi bilo pronaći neki drugi vid samoostvarenja. I neki ljudi kao da prirodno imaju ovu strast. Od malena znaju da žele biti arhitekti i crtati interijere ili projektirati. U stanju su danonoćno raditi na nekom projektu i tjednima ne izlaziti iz kuće dok nije gotov. Ili primjerice, znaju da žele svirati u bendu. Svaki trenutak slobodnog vremena koriste da uzmu gitaru u ruke ili da na računalu snimaju glazbu.
No što ako nismo neki od tih ljudi? Što ako ne možemo pronaći konkretne aktivnosti poput tih koje nas do te mjere ispunjavaju? Što ako nismo još detektirali neku svoju strast? U literaturi osobnog razvoja često se spominje “poziv”, kao nešto što osobi nadođe prirodno kad shvati koja je njena životna misija. No što ako poziv još nije došao?
Ili što ako smisao pronalazimo samo u odnosima s ljudima? Je li to dovoljno ili treba postojati i neki drugi vid samoostvarenja, neki veći cilj, neka svrha, neki zadatak koji trebamo, kako kaže Sartre, stvoriti u životu ili ga, prema Franklu, pak otkriti?
Filozof Iddo Landau u svojoj knjizi “Finding meaning in imperfect lives” smatra kako možemo živjeti smislenim životom i ako nemamo neki cilj kojem stremimo. Možemo živjeti život koji nema neki veliki cilj, ali se sastoji od dovoljno dijelova zadovoljavajuće vrijednosti. On smatra kako stvari u životu mogu biti smislene same po sebi – ili intrinzično smislene te stoga ne mora postojati neki ultimativni veliki cilj za koji živimo. To se onda može primijeniti i na odnose.
No tu se opet vraćamo na onu da su odnosi takvi kakvi jesu. Nestalni, nestabilni, podložni promjenama. Ljudi u našim životima mijenjaju se, odlaze, vraćaju, odseljavaju, a nekad i nestaju. To nas logično vodi do dva moguća zaključka. Prvi je da, ako već pronalazimo smisao u odnosima, da ga pronađemo u različitim odnosima s više ljudi. Drugi je da je uvijek dobro potražiti smisao u nečemu što nas ispunjava.
Lako reći, no kako učiniti?
Za početak, možda da probamo odgovoriti na sljedeće pitanje: Koji su mi to događaji, iskustva, vrijednosti ili stavovi u mom životu donijeli osjećaj ispunjenosti?
Time ćemo krenuti na put otkrivanja vlastitog ispunjenja. Bez obzira pronašli li ga u nekom velikom, grandioznom smislu ili malim dijelovima cjeline.
Iva
Literatura: Frankl, V. E. (1985). Man’s search for meaning (Revised & updated ed.). New York, NY: Washington Square Press.
