Kaja Ocvirek-Krušić: Radost kao stanje organizma

Kaja Ocvirek-Krušić: Radost kao stanje organizma

Kako pronaći radost? Gdje prestaje racionalnost i zašto je to bitno za rad na sebi? Otkriva nam Kaja Ocvirek-Krušić, tjelesno orijentirana terapeutkinja i organizatorica radionica.

Bavite se tjelesno orijentiranom vrstom osobnog razvoja. Možete li nam reći koje su specifičnosti ovakvog rada ili njegove prednosti u odnosu na druge vrste rada na sebi?

Specifično je za ovaj pristup da obraća pažnju na to kako se nečije psihičko stanje manifestira u tijelu: izrazu u očima, kvaliteti glasa, položaju tijela, pokretima koje netko čini ili ne čini. Za razliku od riječi, tijelo nema sposobnost lagati ‘bez ostatka’. Ako znate što promatrati, uvijek ćete primjetiti nedosljednosti.

Skretanjem pažnje na te tjelesne znakove unutarnje borbe i poticanjem osobe da izrazi ono što vjeruje da mora sakriti, dajemo joj do znanja da je vidimo i razumijemo, da je prihvaćamo. Time stječe iskustvo da ima pravo osjećati sve, čak i ono čega se naučila bojati, sramiti ili zbog čega krivi samu sebe.

Na temelju tog novog iskustva – slobode da izrazi ono što osjeća kao svoju istinu – mijenja se način na koji se osjeća i na koji doživljava svijet. Izražavanje je prije svega tjelesno, vrlo nedvosmisleno, sirovo, a tek onda slijedi verbalizacija.  Kada je osoba različite aspekte ličnosti – tjelesne, emocionalne i mentalne – u stanju povezati u sklop međusobno neproturječnih dijelova, ličnost postaje cjelovitija i racionalnija, a osoba manje izjedena unutranjim nemirom.

Druga specifična osobina tjelesno orijentiranog pristupa jest da fizički kontakt između osobe koja traži pomoć u svom razvoju i terapeuta nije tabu. Fizički kontakt je preduvjet našeg opstanka i razvoja. Kao novorođenče ne bismo mogli preživjeti da o nama u tom periodu fizički ne brinu drugi ljudi. Ta rana iskustva kontakta su naša prva znanja o svijetu, i ostaju kasnije kao temeljni dio naše ličnosti i percepcije svijeta.

Čak i kad odrastemo, da bismo se mogli osjetiti sigurno i opušteno, nužan nam je kontakt koji implicira da je naše okruženje sigurno, da nas se prihvaća i poštuje. Čovjek je društvena životinja. Najveći dio problema koje ljudi imaju tiče se upravo međuljudskog kontakta – bilo da je dodira znatno manje ili pak puno previše nego je nekome potrebno, bilo da je kontakt neprisutan ili ugrožavajući. 

Tjelesno orijentirani pristup poštuje činjenicu da su ljudi prije svega životinje (tj. bića impulsa i nagona), i to društvene životinje (drugim riječima, da im je kontakt s drugim ljudima nužno potreban) – a tek onda bića kulture, uma, racija.  Ideja da su ljudi prvenstveno racionalna bića je neuvjerljiva jer svatko tko je odlučio promijeniti svoje ponašanje dobro zna koliko se puta opet zapleo u stare obrasce.

Mnoge probleme ne možemo riješiti samo promišljanjem i donošenjem odluke jer nisu vezani uz dio mozga zadužen za svjesno djelovanje, nego za evolucijski starije dijelove našeg neuralnog sustava. Pitanje: „Gdje prestaje racionalnost – gdje svojim ponašanjem štetimo sami sebi, usprkos odluci da to više ne činimo?“ je ishodišna točka svakog rada na sebi. Mišljenje i znanje su iznimno važni, bez njih smo kao ovce u klaonici ili, još gore, destruktivne štetočine koje pile granu na kojoj sjede. No temelj misaonih procesa je osjetilna percepcija. Ako neke informacije emocionalno i tjelesno ne možemo podnijeti, ne možemo procesuirati, u tom slučaju nam ni velika količina znanja neće tu moći koristiti. 

Osobno imate sociološku pozadinu koja je vidljiva u Vašem radu. Kako je ona utjecala na Vaš rad u području tjelesne terapije?

Prije svega kroz to što se ne bojim osjetljivih tema i ne vjerujem u tabue. Adresiram teme koje su značajne ne samo za osobni razvoj, nego i za transformaciju društvenog i političkog života. Radionice i kružoci koje držim tiču se pitanja moći, neravnopravnosti, poštovanja, seksualnosti, divljaštva, ludila i strukture. Vezano uz to, osjetljiva sam na problem dostupnosti ove vrste podrške. Znanje o tijelu i psihi do kojeg smo u zadnjih nešto manje od 100 godina došli je iznimno vrijedno, ali podrška koja se na njemu temelji nije svima jednako dostupna, i najmanje je dostupna onima kojima je najpotrebnija. Učinkovitiji modeli dostupnosti su mogući i potrebno ih je osmišljavati i sprovoditi. To je jedan od oblika odgovornosti svake terapijske zajednice prema društvu čiji je dio.

Također, jako sam oprezna kada ljudi govore o individualnoj odgovornosti. Prečesto se radi samo o tome da nam je teško prihvatiti vlastitu nemoć da nekome pomognemo ili vlastiti odabir da svoje interese stavimo iznad interesa bliske nam osobe. Status quo može biti posljedica toga što, usprkos želji da se promijenimo, procjenjujemo da nemamo znanja, vještine i resurse potrebne za to, jednako kao što se može raditi o otporu promjeni jer smo uvjereni da je trenutna situacija bolja za nas. Nažalost, jedno uopće ne isključuje drugo, a to problem slobodne volje čini vrlo kompliciranim.

Sociologija mi pomaže da razumijem kako mnoge stvari koje utječu na nas nisu bogom dane, niti su stvar genetike, posljedica zavjere ili zlih pojedinaca koji povlače konce, nego rezultat vrlo kompleksnog niza ljudskih interakcija nad kojima svatko od nas ima samo ograničenu kontrolu. Kao posljedica, nastaju opći trendovi o kojima ovise naše vlastite šanse i mogućnosti. Jedan od jednostavnijih primjera: ako u nekoj državi stopa nezaposlenosti jako naraste, to ne možete objasniti tvrdnjom da su svi ti sada nezaposleni ljudi odjednom postali lijeni. Do prije svega 100 godina Slavonci su bili radišni i bogati, dok su Dalmatinci bili siromašni i ‘usporeni’. Danas je percepcija obrnuta. Bogatstvo odnosno siromaštvo ovih populacija nije rezultat njihovih zasluga, nego se radi o procesima koji daleko nadmašuju moć pojedinca, i koji određuju okvir unutar kojeg su njihove pojedinačne mogućnosti definirane.

Ova perspektiva ljudima koji se bave psihološkim ili duhovnim razvojem često nedostaje. No, da bi netko mogao prestati biti žrtva, potrebno je prvo sagledati i priznati objektivna ograničenja njegove/njezine moći koja postoje. Prosvjetljenje nije infantilni ni transcendentni osjećaj svemoći, nego priznavanje kako mogućnosti tako i ograničenja koja objektivno postoje ili nedostaju.

Tijekom rada na sebi i s drugima te procesa edukacije, što biste rekli da je najviše utjecalo na Vas?

Nova iskustva za kojima sam ranije čeznula, ali nisam znala kako doći do njih.

Prvo, iskustvo da je radost moguća. Da radost nije ideja, nego stanje organizma. Osjećaj da sam živa i dobro, da se mogu veseliti i biti dobra prema drugima, ne usiljeno, nego spontano, jer sam toliko dobro da mi to dolazi samo od sebe. I da su mi ta stanja dostupna ne samo pomoću lijekova, droga, boravkom u svijetu mašte ili aktivnostima poput ovisničkog bavljenja sportom, nego kroz iskustvo prihvaćenosti, iskustvo kontakta u kojem se mogu spontano razvijati i izražavati. Nekada takve odnose uspijemo stvoriti tokom života, ali relativno su rijetki van terapijske situacije ili određenih društvenih rituala. No apsolutno su ključni za pomak na bolje.   

Drugo iskustvo koje je vrlo snažno utjecalo na mene bio je kontakt s ljudima iz jednog plemena u jugoistočnoj Aziji. Njihova kultura se razvijala pored dvije velike civilizacije, ali uvijek van njih. Tamo sam se uvjerila da su drugačiji društveni odnosi zaista mogući. 

Oba ta iskustva došla su kao dokazi da je ono za čim čeznem moguće, da nije samo tlapnja ili želja na koju nemam pravo. Da ima smisla tražiti i boriti se, da drugačije stvarnosti postoje, i da ih se može, i treba, graditi.

Svojedobno ste boravili u Aziji  s plemenom Lahu Šele, za što vjerujem da je iskustvo koje malo tko ima. Ova mi se priča čini osobito zanimljivom, s obzirom da smo iz svoje kulture često skloni uzimati kulturološki izgrađene stvari, pa tako i seksualnost, kao nešto što postoji zdravo za gotovo. Kako kultura u kojoj ste boravili doživljava seksualnost i obiteljske sustave u odnosu na ono što mi na Zapadu smatramo normativnim?

Ono što me u Aziji zapanjilo bila je sličnost istočne i zapadne civilizacije. Razlike su zanemarive, pogotovo ako ih usporedimo s razlikama prema plemenskim kulturama. Na temelju tog iskustva, sada mislim da su ključne osobine svake civilizacije strahopoštovanje i represija.

U Lahu selu, barem je to bio moj glavni dojam, nije tako. Postoji starješina, ali on je više predstavnik na van, prema drugim zajednicama, nego netko tko uređuje odnose u selu. Animisti su, nemaju jednog vrhovnog boga, nego vjeruju u različite duhove, uključujući duhove svojih predaka. Dakle, ne postoji stroga hijerarhija moći, ni na društvenoj ni na duhovnoj razini. 

Na razini međuljudskih odnosa prvo što sam primijetila je opuštenost u vezi tijela i golotinje. Nema srama ni skrivanja. Presvlače se pred drugima. Obavljaju nuždu pred drugima. Supružnici puno više komuniciraju o svojim iskustvima i željama, nego je nama normalno. Muškarci su mnogo više povezani sa svojim emocijama i u su stanju o njima pričati, mogu objasniti povijest svog emocionalnog razvoja kao što ovdje znaju nabrojati utakmice svojih omiljenih sportskih timova. Tinejđeri i tinejđerke se druže i slobodni su birati svoje partnere. Homoseksualnost i crossdressing nisu nikome poticaj za isčuđavanje ili porugu. Kada se par odluči za brak, cijelo selo pomaže izgraditi kolibu za novi par. Kasnije se mogu rastati, tada se gradi dodatna koliba, i u tom slučaju djeca biraju s kime žele živjeti. Otvorena je mogućnost da se par opet pomiri, ali i da nađu nove partnere. Ubojstvo iz strasti je nepoznato. Iako svi neprestano hodaju s velikim mačetama, ljudi s kojima sam pričala nisu se mogli sjetiti da je ikad netko nekoga napao nožem u svađi. 

Potiskivanje je manje, zato kada dolazi do sukoba, to ne povlači za sobom cijeli niz potisnutih emocija od prije. Ljudi ne hodaju po selu frustrirani i nadrkani. Svatko može biti ljut, tužan, razočaran, ljubomoran… ali to nije frustracija nagomilana unazad nekoliko generacija, ili cijeli život gutanja i trpljenja. Razlika u atmosferi i reakcijama je zato velika. 

To ne znači da je sve idealno. Ljudi su i tamo ljubomorni i pohlepni. Novac je jako važan i svi su lakomi na novac.

Povremeno održavate radionice vezane uz neistražene seksualne aspekte nas samih. Što Vas je ponukalo na to?

Očito je da postoji veza između seksa, psihe i društvenih odnosa. Ljudi je obično uzimaju zdravo za gotovo. Jedan od podataka koju su mene potaknuli da se pitam o prirodi te veze je činjenica da postoje, ili su postojala, društva koja ne poznaju silovanje.  Ima ona doskočica da se sve vrti oko seksa, osim seksa, u kome se radi o moći. Zvuči nekako kao da pogađa u srž, da je to to. Ali nije.  Samo je dio seksa o moći, i to onaj u kome su neki drugi, neseksualni porivi nakalemljeni na seksualnost. Ti porivi razvojno dolaze ranije. Potreba za sigurnošću, autonomijom, samopoštovanjem. Druga vrsta seksa je seks koji je izraz impulsa za ujedinjavanjem, stapanjem. Takav seks je možda manje napet, manje dramatičan, ali je mnogo više ispunjujuć i hranjiviji. Oba postoje, često i pomiješano, naravno. 

Moja želja je učiniti ovo društvo ugodnijim mjestom za život time što, ljudima koji to žele, pružam prostor da istraže svoje žudnje i bolje ih razumiju. Dok ne razumiješ vlastite porive, drugi ih mogu koristiti za neke svoje interese. Ali ako razumiješ svoju čežnju, i znaš je zaista zadovoljiti, onda nisi ni u čijoj vlasti, nisi ničija lutka. O tome je pisao i Wilhelm Reich, inače ključna osoba za razvoj tjelesno orijentirane psihoterapije, u svojoj analizi fašizma. Nema smisla da seksualna revolucija ostane na tome da je pogled na seks u određenoj mjeri liberaliziran, ali da je razina seksualne ispunjenosti i dalje niska i frustrirajuća.

Moj doprinos daljnjem napretku su radionice i kružoci na kojima ljudima pružam priliku da osjete svoje čežnje i ono što ih sputava, da vide druge ljude s njihovim borbama i da pokažu vlastite. Da si dozvole iskustvo kako slobode tako i prihvaćenosti. Kružoci ‘Javno o seksu’ su neka vrst istraživanja koju ne provode stručnjaci za svoj račun, nego ispitanici sami, oni ljudi spremni naći se s nepoznatim drugima i biti iskreni o sebi, kako bi saznali više o sebi i drugima koji su jednako znatiželjni i hrabri poput njih. To je okupljanje u sigurnom prostoru u kojem ljudi, na bazi ravnopravnosti i međusobnog poštovanja, mogu podijeliti stvarna vlastita iskustva vezana uz seksualnost. Na radionicama pružam prostor ljudima da se izraze kroz pokret i neverbalnu komunikaciju, i da tako istraže sličnosti i razlike među spolovima te sve ono što za njih znače rodne uloge. Na drugim radionicama na sličan način vodim zainteresirane i da istraže po čemu smo točno životinje, što sve dijelimo s organizmima i vrstama starijim od nas.

Meni osobno bila je izrazito zanimljiva radionica na kojoj smo se morali staviti u ulogu suprotnog spola te u određene društvene situacije. Možete li nam reći više o tome? Smatrate li da je ovakva vrsta rada na sebi potrebna i zašto?

Nekoliko mojih bivših partnera bilo je jako znatiželjno oko toga kako je to doživjeti seks kao žena. U trenutku kad sam to shvatila, sjetila sam se Freudove tvrdnje o tome da su žene inferiorne jer nemaju penis pa su zavidne na tu neku mušku moć. Moje iskustvo je pokazalo da su muškarci jednako zavidni ženama. I to me navelo da se pitam – zavidni na što? Jasno je da su žene zavidne na društvenu moć koju penis u patrijarhatu donosi. Ali na što su muškarci zavidni? Odgovor je naravno vrlo jednostavan: također na moć – moć žena da stvore dijete. To je ogromna moć, moć kreacije. Nešto posve suprotno od pasivnosti – kakvima se žene u patrijarhatu opisuje. 

Kako je to biti žena? Kako žena uživa, kakvi su to organi? Kako čini tu magiju stvaranja? Kod emocionalno zrelijih muškaraca vidjela sam zdravu znatiželju – što je to različito među nama? Potpuno sam uvjerena da su kapacitet za užitak i mehanizmi užitka isti, da su, biološki, naši seksualni užici jako slični. Ali postoje razlike vezane uz različite potencijalne posljedice seksa za dva spola. Tokom radionice vodim polaznike da sagledaju te razlike, da iskuse svijet iz obje perspektive i time se na neki način približe, prestanu jedni drugima biti misterij, druga, nerazumljiva vrsta. 

Dramatično inzistiranje na razlikama između muškaraca i žena vodi u realnost u kojoj su svi toliko nesretni i osamljeni da postaju monstrumi. Kad naglašavamo razlike otuđujemo se od onih aspekata sebe koji su slični drugome i time smanjujemo opseg onog što sami sebi dozvoljavamo biti. To  je iznimno represivno i neugodno stanje i nije tip društva u kojem je ikome dobro.

Kako Vam se čini da danas naša zapadna kultura gleda na seksualnost u 21. stoljeću? Vidite li negdje prostor za napredak?

Veliki je napredak u odnosu na situaciju od prije sto godina. Seksualnost više nije službeno dozvoljena samo unutar braka. Moguć je razvod. I postoji kontracepcija. To je ogromna revolucija. Ta tri faktora su, pored vešmašine i tampona, najveći dosezi zapadne civilizacije. Seksualnost na Zapadu više nije zabranjeno voće na način na koji je to prije bila. Represija seksualiziranog izgleda i ponašanja je manja.

Pa ipak, seksualni život iznenađujuće velikog broja ljudi je vrlo siromašan. Niz neseksualnih poriva je seksualiziran, i onda se aspekti života koji ne bi trebali imati veze sa seksom prelamaju preko seksualnosti i njoj nauštrb. Pornografska industrija je sveprisutna. Rascjep između tijela, emocija i uma je tu posebno očit. Kad suvremenu pornografiju analizirate kao tjelesno orijentirani terapeut, osnovna stvar koja upada u oči je da su ljudi unutra poput robota. Prilično je teško naći porniće u kojima seks nije mehanički. Povezanost kroz seksualnost je za veliku većinu ljudi i dalje potpuno apstaktna ideja, nešto za čim duboko čeznu, ali je toliko daleko od njihovog iskustva da ni ne pomišljaju da je tako nešto zaista moguće. 

Tehnologija nije rješenje, roboti nisu rješenje, jer potrebe za bliskošću, viđenošću, prihvaćenošću, zajedništvom, korisnošću, poštovanjem, spontanošću, prepuštanjem, smislom, kreativnošću, mirom… nije moguće ispuniti mehanički, nije ih moguće ‘odraditi’. Zadovoljavanje tih potreba zahtjeva odnose s drugim živim bićima. Nije da će nam dobar seks donijeti zadovoljenje tih potreba, nego je uzročnost obrnuta: kvaliteta seksa se poboljšava kako bolje uspjevamo imati odnose u kojima se osjećamo sigurno pa možemo biti spontani i prepustiti se.

Što biste poručili našim čitateljima? Ima li neka mudrost s kojom se susrećete stalno iznova u osobnom radu i radu s ljudima?

Raditi na tome da budem dobro uopće ne znači nastojati biti dobar i misliti pozitivno. Ne znači biti mio prema drugima, misliti jedno, a osjećati drugo i možda činiti treće. Raditi na tome da budem dobro znači postići da su moje misli, moja osjećanja i moje djelovanje u međusobnom skladu. Tek tada, kad nisam u ratu sa sobom, ljubav prema drugima dolazi spontano, iz srca. Do bi bio dobar, čovjek prvo mora biti dobro.

 

Kaju Ocvirek-Krušić možete kontaktirati na