Jeste li se pitali kako biste mogli živjeti ispunjeni(ji) život? Osjećate li se nekad da vam fali viši smisao ili smisao koji bi vam donio unutarnje ispunjenje? Egzistencijalisti znaju odgovor.
Ako se često u životu nalazite da se zamišljeno pitate što biste mogli učiniti da vaš život dobije osjećaj ispunjenosti, zaronimo na trenutak u darove koje su nam ostavle egzistencijalistička filozfija i terapija. U tom se bogatstvu krije mnoštvo mudrosti koje nam već danas mogu pomoći da ostvarimo ispunjen život.
Egzistencijalisti u većini ne vjeruju da život ima unaprijed zadan smisao, nego ga pojedinci trebaju sami oblikovati ili pronaći. Zato je potrebno prihvatiti to da život nema nužno smisao po sebi. Neki od egzistencijalista poput Viktora Frankla misle pak da život ima smisao koji mi kao pojedinci trebamo otkriti. Bez obzira na sve ideja je da sami trebamo osmisliti svoj život umjesto da očekujemo da će rješenje doći izvana.
Prema egzistencijalizmu, u životu trebamo prihvatiti odgovornost za vlastiti život i slobodu koju to sa sobom donosi, kako bismo donosili odluke koje su najbolje za nas. Ovo nije nimalo jednostavno. Susret sa slobodom i tom vrstom odgovornosti kod mnogih ljudi izaziva anksizonosti, pa se oni mogu prikloniti slijeđenju unaprijed zadanih društvenih obrazaca ili recepata za život. No ako nas to guši, potrebno je razmotriti ovakve odluke. Budućnost nije unaprijed određena, već je mi možemo sami oblikovati – u kontekstu okolnosti koje su nam unaprijed zadane. Upravo je ovo jedna od najjačih mudrosti egzistencijalističke filozofije.
Još je jedna od ideja egzistencijalizma ona da je život vrijedan življenja onaj autentični – to znači slijediti vlastite želje, snove i autentične osjećaje iznutra. Dobro je za nas da u životu slijedimo ono što osjećamo da želimo i da je za nas same ispravno jer dolazi iz našeg unutarnjeg vodstva.Unutarnje vodstvo postoji u svakome od nas. No možda smo ga tijekom života zatrpali ili se zatrpalo slojevima društvenog uvjetovanja, tuđih očekivanja, tuđih ideja o tome što bismo trebali biti.
Kad odrastamo, odgaja nas se upravo pomoću tih metoda pa nekad nesvjesno prihvatimo neke od tih ideja. Onda se kasnije u životu, obično kad se sretnemo s nekom preprekom ili u periodima kriza, nakratko probudimo, pa krenemo spoznavati da možda neki dijelovi naše egzistencije nisu autentično naši. Stoga, korisno je preispitati koje smo utjecaje i puteve i izbore donijeli pod vlastitim unutarnjim vodstvom? Što doista sami želimo? Možemo i meditirati nad ovim pitanjem ili osluškivati što naše tijelo kaže kao odgovor na njega. Za što osjećamo u tijelu da je autentično naše? To je prvi korak u potrazi za autentičnim životom i životom koji je ispunjen.
Tu je i ideja jedinstvenog doprinosa kojeg samo mi možemo ponuditi svijetu. Prema egzistencijalizmu, svaki je pojedinac jedinstveno biće, sa setom okolnosti i vlastitih reakcija na iste koje nema nijedno drugo biće na svijetu. Ako spoznamo što je autentično naše, možemo se zapitati kako navedeno možemo iskoristiti da doprinesemo svijetu? U doprinosu i osjeaćaju da dajemo nekome ili nečemu može se pronaći osjećaj ispunjenosti i svrhe. Osjećaj ispunjenosti možemo pronaći kroz odnose, vrijednosti koje ostvarujemo u svom životu i iskustva koja cijenimo.
Hrabrost je također nešto što se obično naglašava u susretu sa životnim teškoćama. Lakše reći nego učiniti, možemo pomisliti jer su strahovi obično prisutni s nekim razlogom. No u tome bi nam mogla pomoći vremenska dimenzija. Spoznaja da smo u ovom obliku egzistencije prisutni samo neko vrijeme može nas natjerati da promotrimo svoje odluke iz drugog kuta i shvatimo što nam je doista bitno. I tada se zapitamo živimo li život kakav želimo i/ili što je to što bismo već danas mogli poduzeti kao mali korak na putu prema onome što želimo?
Ovo su neki od darova koje su nam u nasljeđe ostavila egzistencijalistička filozofija i terapija.
Što od navedenog možete u svoj život ugraditi – već danas?
ogoljivanje traje već sedmu godinu. katkad bljesne i ponovno se povuče u pećinu. ne mogu to nazvati autentičnošću jer ne znam koliko sjena proživljava isti proces.
nije dovoljno osjećati se jedinstveno.
ono Prožimajuće zna, ukoliko ima naznake onog što smo navikli nazivati sviješću. branim se od isključivosti, ali savjest mi ne da uzeti u obzir mogućnost kako na koncu postoji
samo ništavilo pa ga zato imenujem Prožimanjem. isključivot je u psihi sidro. nema negativnu ili pozitvnu konotaciju. čak ni neutralnu. ono postoji.
imamo li pravo na moralno uporište to uopće imenovati? ne želim saznati. oholost imenovanja me oduvijek plašila. doduše, nisam to shvaćao do prije par godina. ciklusa refleksije.
pompozni psihonomi ga redovito svrstavaju u kategoriju isključivosti. osjećam prijezir prema takvoj kategorizaciji pa nijemo prelazim preko njihovih sidara. opravdam se mislima kako su i oni samo
sjene. paradoksalno opravdavam njihova sidra svojima i obrnuto. volio bih da je ideja singulariteta točna. pa makar to značilo brisanje tuđih sidrišta. znam da je grubo, ali prešao sam točku
tolerancije nakon spoznaje da uživam u samoći. tješim se da tu netoleranciju ne širim naglas. ona je moja i, unutar svojih alata podnošenja, osjećam kako imam pravo na nju.
svjestan sam i kako često upadam u klopku zablude kako imam pravo na nešto. jer odričem se sličnih prava.
dolazi li to s godinama? vjerojatno.
razmišljajući o tome što sam sanjao, prekorim se svaki put kada bljesne. uživam u gađenju prema dvodimenzionalnosti vizualizacije misli- pokušajima prenošenja spoznajnih procesa na virtualno platno.
poput bdsm igre, žalim filozofe jezika. povremeno pokušavam popratiti njihove nastupe dok samouvjeno definiraju vlastite frustracije mirnim i, na prvo uho, otvorenim tonom. monetizacija takvih
događaja mi je smiješna jer je prozirna svakome tko uzima u obzir mogućnost sveopćeg relativizma pojmova. u nedostatku boljeg pojma, osjećam superiornost prema takvoj monetizaciji.
poput djece u pješčaniku preslagujem kule. da bih izgradio novu, moram srušiti staru. tako je unutar granica ovog planeta. ili se samo tješim prostornom ograničenošću. pijesak i pamćenje su u mom slučaju
ograničeni. nameće se kako smrt ipak treba zaslužiti.