Smrt je jedna od egzistencijalnih datosti s kojom nas polako ali odlu\u010dno suo\u010dava pandemija korone ovih dana. Kako nam egzistencijalizam mo\u017ee pomo\u0107i?<\/p>\n
Ovih sam dana polako, neprimjetno ali odlu\u010dno, okru\u017eena vijestima o smrti. Smrt je ovdje i ondje, stalno je prisutna na malim ekranima, u \u017eivotu. Do nas dolaze vijesti ljudi koji su umrli od korone iako su jo\u0161 ju\u010der bili me\u0111u nama. Korona pandemija ubrzala je suo\u010davanje s onim stvarima s kojima se ne \u017eelimo suo\u010davati dok pijemo svoju jutarnju kavu. To je ono \u0161to egzistencijalisti\u010dka filozofija naziva datostima. Bolest, smrt, samo\u0107a, smisao – ono sa \u010dime \u0107emo se svi neizbje\u017eno morati suo\u010diti u \u017eivotu.\u00a0 Najve\u0107a od tih datosti je smrt. Ona kona\u010dna, finalna, prije koje doslovno svaki dan postoji izbor, a poslije koje vi\u0161e nema nikakvih naknadnih odluka, kako je to primijetio Jean-Paul Sartre.<\/p>\n
U razgovoru sa susjedom \u010diji je mu\u017e nedavno preminuo, iako tako\u0111er iznenadno i nepovezano s koronom, dirnula me koli\u010dina normalnosti kojom je ona opisala taj trenutak. Navedeni gospodin bio je ve\u0107 u godinama, no sve se dogodilo iznenada, u dva dana. Opisala mi je proces koji je zvu\u010dao tako nenormalno normalan. Svaki put kad netko umre iznova sam \u0161okirana koli\u010dinom “normalnosti” u tome.<\/p>\n
Sje\u0107am se kako sam nakon smrti bake gledala njezino mirno tijelo. Izgledala je tako normalno, spokojno, kao da spava. I onda me \u0161okiralo \u0161to ne di\u0161e. Ali ona ne di\u0161e, bila je ona bolna spoznaja nakon koje vi\u0161e ni\u0161ta nije mogo zaustaviti tu provalu boli. Danas te ima – sutra eto samo tako prirodno – te vi\u0161e nema. \u0160to uop\u0107e mo\u017eemo re\u0107i na to, osim pitati se za\u0161to onda nekad gubimo toliko vremena na razne dnevne banalnosti, dok nam iznad glave visi ta neupitna velika \u010dinjenica da \u0107emo umrijeti? S obzirom na nju, tro\u0161iti vrijeme na gluposti \u010dini se suludo. I ovih dana, doista, pandemija korone vi\u0161e nam ne dozvoljava da ga gubimo ili tro\u0161imo na banalnosti. Radikalnije no \u0161to smo to ikad mogli zamisliti.<\/p>\n
Drugi slu\u010daj smrti koji me dotaknuo ovih dana iz bliskog je okru\u017eenja. Ta smrt bila je nagla i dogodila se u bolnici bez prisustva \u010dlanova obitelji. Ne mogu ni zamisliti takvu smrt. Ne mogu zamisliti ni osje\u0107aje \u010dlanova obitelji koji kroz to prolaze, u situaciji u kojoj ne mogu biti uz tu osobu. \u0160to im je u glavi i u tijelu kad osoba koja je njih uspavljivala kad su bili mali ili ih dr\u017eala za ruku kad im je trebalo, postane samo statistika na ekranu? Sje\u0107am se kad je doti\u010dna osoba do\u0161la re\u0107i mojoj prijateljici dobru vijest, sje\u0107am se elana, \u017eivotnosti s kojom je pomagala. A sad je vi\u0161e nema.<\/p>\n
To je ta neuhvatljivost smrti koju je iz na\u0161e ljudske perspektive te\u0161ko doku\u010diti. Podsjetilo me to na to kako vlastitu baku, ni jednu ni drugu, nisam uspjela vidjeti prije njihove smrti. Podsjetilo me na to kako svaki put kad odem na groblje pri\u010dam s njima jer poku\u0161avam nadoknaditi vrijeme koje tad nisam imala. Podsjetilo me na psa kojeg sam voljela vi\u0161e od svega. I kako ja kao osoba u privilegiranoj poziciji koja nije svjedo\u010dila mnogo smrti, nikako nisam mogla pojmiti da eto samo tako, jedan dan, tih bi\u0107a koja su mi toliko zna\u010dila, vi\u0161e nema.<\/p>\n
Smrt se u\u0161uljala u \u017eivote . Na\u0161e dru\u0161tvo koje je kolektivno naviklo na poricanje smrti, pandemija korone odjednom je prisilila da se sa smrti suo\u010dimo. Nasilno smo vra\u0107eni od digitalnih ekrana u tijelo, gdje se \u010dudimo \u010dinjenici da smo i dalje jednako krhki i nemo\u0107ni pred datostima \u017eivota, unato\u010d svoj tehnologiji koju posjedujemo.<\/p>\n
Ako postoji neki pristup koji je ovih dana klju\u010dan, to je onaj egzistencijalizma. Mnoge od njegovih tradicija ve\u0107 odavno znaju da se moramo suo\u010diti sa smr\u0107u kako bismo mogli \u017eivjeti. Kao \u0161to ka\u017ee Irvin Yalom, naslanjaju\u0107i se na Heideggera: “Iako nas tjelesnost smrti uni\u0161tava, ideja smrti nas mo\u017ee spasiti”.\u00a0<\/em><\/p>\n Vremenska ograni\u010denost na koju smo svi osu\u0111eni ne\u0161to je \u0161to valja promisliti.<\/p>\n Mo\u017eemo se dalje zapitati, \u0161to mo\u017eemo nau\u010diti iz ovog susreta sa smrti? Kako smo proveli dana\u0161nji dan? Jesmo li radili to \u0161to nas ispunjava? Jesmo li najbli\u017eima rekli koliko ih volimo?<\/p>\n Korona je nemilosrdna ne samo radi oblika i na\u010dina na koji udara, nasumi\u010dno, iznenadno. Ona je nemilosrdna i jer nas na dru\u0161tvenoj razini tjera da se suo\u010dimo sa svim onim egzistencijalnim datostima s kojima se ne volimo suo\u010davati: smrt, usamljenost, tjelesna ograni\u010denost, apsurdnost ili smisao \u017eivota.<\/p>\n Ako pogledamo iz ove perspektive tad nam doista mo\u017ee biti u\u010diteljica u maniri najboljih, ali okrutnih zen u\u010ditelja. Koji nas lupaju \u0161tapom dok nas istovremeno nje\u017eno pitaju: “A ti, kako si ti proveo\/la dana\u0161nji dan? Jer zna\u0161, nikad ne zna\u0161 koliko \u0107e sve ovo trajati.<\/em>”<\/p>\n I da preispitamo na \u0161to tro\u0161imo svoje dragocjeno vrijeme.<\/p>\n