\n<\/div>\nF. Scott Fitzgerald<\/div>\n<\/blockquote>\n\n\n\n\n\nMo\u017eda je Fitzgerald znao kako je to kad se unutarnji \u017eivot uzburka, a satovi uspore. Kad satovi postanu te\u0161ki, a tijelo potresaju drhtaji. Ta bomba u nama koju okinuti mo\u017ee samo netko koga volimo. Bilo u ljubavi ili prijateljstvo, kako \u017eivjeti s izdajom?<\/div>\n<\/p>\n<\/div>\n<\/div>\n
<\/div>\nPovjerenje nas dr\u017ei zajedno. Stvara to \u0161to se zove zajedni\u0161tvom<\/em>. Obitelj, prijatelji, zajednica.Tako\u0111er omogu\u0107uje jedinstvo sebstva, jer u bivanju se dr\u017eimo jedni za druge: ljubav drugih prema svakom od nas daje nam to ljepilo koje dr\u017ei na\u0161u psihu na okupu. To da moramo jesti kako bismo pre\u017eivjeli, govori nam sve \u0161to trebamo znati o esenciji na\u0161e egzistencije: ne dr\u017eimo sami izvor sebe unutar sebe. Kad povjerenje pukne duboko, pukotine se kre\u0107u u mnogim smjerovima. Centar ne mo\u017ee izdr\u017eati. Gubimo stisak kojim dr\u017eimo jedni druge i gubimo stisak sebe. Razaranje povjerenja je razaranje svjetova. Ostavlja nas u praznom prostoru. Razbijene u komadi\u0107e. Povjerenje je zemlja pod na\u0161im nogama. Izdaja stvara negaciju i prazninu. Moralnu, emocionalnu, fizi\u010dku prazninu.<\/div>\n<\/div>\n\n
<\/br>
\n\u0160to puni prazninu stvorenu izdajom? \u010cesto je to ljutnja. Ljutnja takve ja\u010dine kakva nas mo\u017ee pojesti. Ljutnja koja se ra\u0111a iz razli\u010ditih izvora. Jedan, koji je stalno iznova potpiruje, je neizre\u010dena nada da ona mo\u017ee ispraviti pro\u0161lost i vratiti ravnote\u017eu. Da se mo\u017eemo osvetiti drugome, kao da bi to napunilo prazninu. Ali to je fantazija koju ne mo\u017eemo ostvariti. Prvi princip stvarnosti jest da ni\u0161ta ne puni prazninu. U \u017eivotu smo bazi\u010dno praznih ruku; mnogo toga \u0161to je bitno van je na\u0161e kontrole. Zato izdaju toliko osje\u0107amo kao strah.<\/p>\n<\/div>\n<\/p>\n
Izdaja je poricanje vrijednosti. Brisanje vrijednosti. Funkcija ljutnje je \u010desto da ispravi balans ubrizgavanjem u drugog prazninu koju je on stvorio u nama. Da dalje uni\u0161ti vrijednost, iz osvete. Pravda u smislu “oko za oko, zub za zub”. No rije\u010d je o fantaziji, jer ne mo\u017eemo popuniti prazninu stvaranjem jo\u0161 praznine. Mo\u017eemo samo dobiti privid da smo to napravili. Za bilo koga kome ljubav i dobrota ne\u0161to zna\u010de, negacija \u0107e samo voditi do gorega. Bolne tmurnosti. Depresije. Kad smo “oplja\u010dkani” u izdaji, tada ostajemo praznih ruku i tu prazninu treba prihvatiti. Ako to mo\u017eemo tada mo\u017eemo izvesti \u010dudo: stvaranje ne\u010dega iz ni\u010dega. Stvaranje ne\u010dega to\u010dno tada kad je drugi stvorio ni\u0161ta. Moramo se kretati naprijed kroz stvaranje nove vrijednosti.<\/div>\n<\/div>\n<\/p>\n
Radi se o starom ratu me\u0111u ljubavi i mr\u017enje. Ljubav stvara, ra\u0111a. Mr\u017enja ru\u0161i. Mo\u017eemo li na kriminalni \u010din odgovoriti ljubavlju? Kao roditelji ubijenog \u010dovjeka koji su, kad ih se pitalo treba li se ponovo uvesti smrtna kazna, odgovorili da se dogodilo ve\u0107 dovoljno zlog. Jedini stvaran i dobar odgovor na destrukciju vrijednosti u na\u0161im \u017eivotima je afirmacija vrijednosti. Stvaranje, otkrivanje, kontemplacija onog \u0161to je stvarno i dobro. To nas opet izgra\u0111uje, dok nas poricanje dalje jede. <\/span><\/div>\n<\/div>\n<\/p>\n
Kreativni akt uklju\u010duje pogled na na\u0161 \u017eivot u raznim pogo\u0111enim dimenzijama. Pronala\u017eenje smisla u tome \u0161to se dogodilo na istinske na\u010dine. Prakticiranje geometrije: umjetnost propocije i pozicije, nazivanja stvari pravim imenom, prepoznavanja toga \u0161to je u\u010dinjeno i suprotstavljanja istine individualne odgovornosti i slijepe slabosti ljudskog stanja. Na ovaj na\u010din treba prona\u0107i smisao i u inicijalnim osvetni\u010dkim emocijama i djelovanjima. Tako\u0111er, treba se povezati s onima koji nas vole i odani su nam u \u017eivotu. Povezati s tim \u0161to na\u0161em \u017eivotu daje duboku vrijednost: izvori ljepote, ljubavi, prijateljstva, istine.
\n<\/span><\/div>\n<\/div>\n<\/p>\n
Izdaja je poricanje na\u0161e individualne vrijednosti. Kad ta bomba eksplodira – vijesti, otkri\u0107e – mo\u017ee na trenutak izgledati kao da je uni\u0161tila na\u0161u vrijednost. Tada ponovo trebamo prona\u0107i vrijednost unutar svijet i unutar \u017eivota i svijeta. To je esencija oporavka od izdaje. Tako\u0111er, nije lako napustiti tu mr\u017enju. Mo\u017eemo se boriti s ljutnjom jo\u0161 dugo vremena poslije, bez obzira na na\u0161e napore da ju prevazi\u0111emo. Napaja ju gubitak vrijednosti. Zajedno s boli gubitka koja traje. Kao protulijek treba prona\u0107i simbol prave vrijednosti. Ako ste ateist to mo\u017ee biti pjesma, ako ste religiozni ili duhovni mo\u017ee biti molitva. Mora biti ne\u0161to \u0161to, na bogati i dubok na\u010din, ukazuje na ono \u0161to \u017eivotu stvarno daje vrijednost.
\n<\/span><\/div>\n<\/div>\n<\/div>\n<\/p>\n
<\/div>\n\n\nMoja klijentica katolkinja pro\u010ditala je kratki esej Simone Weil, “Concerning the Our Father” i svaki put kad bi upala u opsesivne misli o svojoj najboljoj prijateljici koja je izdala s \u010dovjekom kojeg je volil, recitirala bi tu molivu. Kao i mnogi drugi koji su isprobali tu praksu, recitirala bi tu molitvu mnogo puta dnevno, onoliko koliko bi bila svjesna javljanja misli o tome. No s obzirom na to da su te misli obi\u010dno sa sobom donosile bol, to je bio dosta dobar podsjetnik. To je ta praksa. Kad sam je prvi put predlo\u017eio jednoj klijentici, ona je rekla da takvo ponavljanje zvu\u010di isrcpljuju\u0107e. Ja sam odgovorio da opetovano pu\u0161tanje da nas ljutnja preuzme tako\u0111er zvu\u010di iscrpljuju\u0107e. Ona je razumjela o \u010demu pri\u010dam, jer je to \u0161to se dogodilo doista obuzelo cijelo njeno tijelo, od sna preko jedenja do fizi\u010dke boli. S vremenom, uz mnoge druge prakse i podr\u0161ku, ova je tehnika proradila. Kad ljudi pate, jedino najvi\u0161e rije\u010di i slike poma\u017eu. Zbog toga je Primo Levi, kad je skapavao od gladi u koncentracijskom logoru i zaboravio stih Dantea, reko da bi dao kruh tog dana da ga se samo mo\u017ee sjetiti. Prona\u0111ite ne\u0161to \u0161to govori najvi\u0161oj vrijednosti.<\/div>\n<\/div>\n<\/p>\n
Ljudi zatvaraju o\u010di pred onim \u0161to vrijedi, kako bi im to omogu\u0107ilo da ispune svoje nedopu\u0161tene \u017eelje. Nakon tog inicijalnog izbora sve drugo doga\u0111a se prema psiholo\u0161koj mehanici. Takvi ljudi pona\u0161aju se poput crijepa otpuhanog s krova; njihova odgovornost le\u017ei samo u inicijalnom pristanku na to da budu crijep. Kroz \u017eivot patimo radi pokoravanja drugih njihovim vlastitim \u017eeljama bez obzira na to gdje one vode i \u0161to kr\u0161e. I svatko od nas nije nimalo druk\u010diji, stvar je u stupnju (i okolnostima). Kroz taj izbor neki ljudi izdaju druge na u\u017easne i bezdu\u0161ne na\u010dine.<\/div>\n<\/div>\n<\/div>\n<\/p>\n