Annie Mahon objašnjava važnost granica i mogućnosti ranjivog povezivanja kroz postavljanje istih, pogotovo u vrijeme blagdana.
U ovo doba godine možemo otkriti da nam naše obitelji i prijatelji ili očekivanja godišnjeg odmora okidaju okidače. Ako ste se bavili nekom vrstom osobnog razvoja, znate da je navodni odgovor na sve ovo naučiti postavljati granice. Pored ovisnika o cjeloživotnoj samopomoći, ja sam i učenik Buddhe koji kaže da u konačnoj dimenziji nema razdvajanja između mene i tebe, između mene i ovog računala, niti između mene i kiše koja se spušta u ovom trenutku. Ako nema razdvajanja, kako može postojati granica? Ovo je pitanje o kojem sam razmišljala dok sam gledala kišu.
Poradimo zajedno na ovom pitanju. “Međubiće” je izraz koji je smislio Thich Nhat Hanh, a odnosi se na ideju da ništa samo po sebi ne može postojati. Bez sunca, biljke ne mogu živjeti. Bez biljaka ljudi ne mogu živjeti. Bez farmera koji sadi i bere biljke, ne bih imala hranu. Bez svojih predaka ne bih bila ni živa kako bih jela biljke. I tako dalje.
Granice, kako ih je definirao Wiki, trebale bi: „definirati pojedinca iscrtavanjem toga što nam se sviđa i ne sviđa, i postavljanjem udaljenosti na kojima se drugima omogućuje pristup.”
Sviđa mi se ideja o granicama kao načinu da iscrta naše obrise. Granice mogu pružiti kartu našeg unutarnjeg terena s mjestima na kojima smo ozlijeđeni zaokruženim crvenom olovkom. Potrebna je praksa i samosvijest da bismo znali gdje su ta mjesta u nama. Moj prethodni terapeut nazivao je ta mjesta bolnim nožnim prstima. Bolni nožni prsti mogli su nastati dok smo bili mladi ili smo ih preuzeli iz prethodnih generacija. Nitko nije kriv za naše bolne nožne prste, ali važno je znati gdje su.
Suprug mi voli reći kojim putem da idem dok vozim, a on je na suvozačevom mjestu. Iako uspješno vozim posljednjih četrdeset godina (od toga 34 godine s njim), on vjeruje da nisam u stanju optimalno obaviti ovaj zadatak bez njegova angažmana. Ako ga zamolim da ne govori, šutke će pokazivati na parkirna mjesta, izlazne rampe ili zelena svjetla. Da, ovo je jedan od mojih bolnih nožnih prstiju.
O granicama razmišljam kao o praksi brige za svoje bolne nožne prste. Cjelokupna praksa meditacije svjesnosti mogla bi biti shvaćena kao cjeloživotna praksa poznavanja i liječenja svih naših bolnih nožnih prstiju. Iscjeljivanje bolnih nožnih prstiju dovodi do manje patnje u svakodnevnom životu. Prva Buddhina Plemenita istina mogla bi se preoblikovati kao: “U životu će vam nagaziti bolne nožne prste.” Moji bolni nožni prsti su 100% moji da ih osjetim, moje je da ih zaštitim od nagazanja i moje je da ih zacjeljujem.
Stoga sam mužu rekla o svojem bolnom nožnom prstu kad mi govori kako voziti. A onda sam podijelila granicu kojom bih trebala zaštititi nožni prst od daljnih ozljeda: Ako ispravlja moju vožnju više od jednog puta u vožnji, jednostavno će morati otići iz auta, tada i tamo.
Ako se ne pobrinem za bolni nožni prst, bol zbog ponovnog gaženja na njega navest će me na eksploziju i na to da nešto kažem. Vjerojatno nešto što će biti podlo. Eksplodiranje ne podržava sreću ili iscjeljenje. Voljela bih da nemam ovaj bolni nožni prst, ali jednostavno imam. Obično završim s glavoboljom nakon što vičem, hrpom nepotrebne krivnje i osjećajem se još odvojenije od partnera – jer mi je bolni nožni prst upaljen i još dalje od iscjeljenja. Ovo nije ugodan ili održiv način putovanja.
Svatko ima različite bolne nožne prste. Možda vam neće smetati vožnja s mojim suprugom (teško je zamisliti, ali teoretski moguće.) Odlučujem postaviti granice kako bih zaštitila svoje bolne nožne prste dovoljno dugo da ih izliječim. Postoje reakcije koje još nisam uspjela transformirati i možda ih neću moći transformirati u jednom svom kratkom životu. Ne mogu spriječiti druge ljude da mi ikad nagaze na bolne nožne prste, ali ljudima mogu barem dati do znanja gdje su. Dijelim bolne nožne prste i postavljam granice kad god sumnjam da neću imati sposobnost ostati prisutna, smirena i spokojna. Želim biti melem za svijet, ali bez dobre brige za bolne nožne prste vjerojatnije ću postati još jedan izvor boli.
Umjesto da dokazuju razdvojenost, granice zapravo odražavaju istinu međusobnog spajanja – moja sreća ovisi o vašoj sreći, a vaša sreća ovisi o mojoj sreći. Nitko od nas ne može sam biti sretan, zdrav ili oslobođen. Što više možemo izbjeći da jedni drugima nagazimo bolne nožne prste i što više poradimo na identificiranju i brizi o vlastitim bolnim nožnim prstima, to će manja vjerojatnost biti da će oni eksplodirati kad se netko približi. Ovo nas znanje i praksa vode do toga da vidimo kako svatko od nas šepa s više rana i svi neprestano gaze po bolnim nožnim prstima svih ostalih – svjesno i nesvjesno. Postavljanje granica manje se odnosi na podjelu ili razdvajanje, a više na ranjivost i ljubaznost koja vodi istinskom oslobođenju.
